Svaštara

Ti naravno možda i ne znaš točno što je  svaštara. To ti je tekica uz koju sam odrasla. U nju je moja generacija upisivala roditeljske sastanke, zadaće,slobodne aktivnosti. U njoj si mogao naći i ime dečka/cure u koju si bio zaljubljen tog trenutka, pa Dinamo, Hajduk, Zvezda i druge bitne stvari. Imena su se ispisivala velikim, debelim, cifrastim slovima, koje si onda popunio bojom. Bili smo preteče grafitera.Ovo što slijedi je primjer svaštare u izvornom obliku.

Grafiti i njihovi tvorci

Nama naravno nije padalo na pamet šarati po zidovima, ulazima, spomenicima,jer bi nas ondašnja milicija sasvim lagano ispendrečila. Što toplo preporučam i današnjoj policiji. Šuti. Znam što govorim.

Definitivno sam zadnja osoba koja bi nekog spriječila da se izrazi slikom, pismom ili nečim drugim.

Ako u tebi čuči nešto što želi ustati, pusti nek’ ustane, neka se razmaše.Osim, naravno, ako uočiš kleptomana ili patološkog lažljivca, njih zvizni po glavi svaki put kad pokušaju ustati.

Došao si ostaviti trag ili nisi?

Grafiti su jedan apsolutno prekrasan način izražavanja. Da ja odlučujem, većina sivih, sumornih, socrealističkih zgrada bila bi pod grafitima.

Kad su oslikali zid od Glavnog do Strojarske, tri dana sam ga obilazila očarana.

I tu stanemo.

Ispisivanje imena, crtanje srca, Hana volim te i najpopularnije DINAMO!!!!! NISU GRAFITI!!!!

Dinamo, za tebe život dajem. Stvarno??? Koliko glup moraš biti da to napišeš.

Dinamo svetinja.Pitam se koje su onda zaista bitne stvari u njegovom životu?

Šaranje po zidovima, haustorima, novim vratima… To se ne može opravdati adolescencijom.

To se ne može opravdati ničim.

Eventualno mentalnom zaostalošću.

https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/hphotos-xpf1/v/t1.0-9/10414610_879581358807625_2397620466929602962_n.jpg?oh=100cf5675621830cd1e4fc00348676d8&oe=5753CA51
http://tinyurl.com/hspjpk7

*

U parku

Kod nas u parku svaki dan se održava sastanak Anonimnih Alkoholičara. Sastanu se i piju. Što ti nije jasno? Anonimni jesu, akoholičari jesu. Svako jutro već oko osam dok Obi i ja šetkaramo parkom, oni su na klupi i već su pijani. Zapravo, nisu se oni napili u osam ujutro, nego prije 10, 20 godina, kako ko, i sad samo nadolijevaju da održe optimalnu razinu alkohola.

Smatram se tolerantnom osobom inače. Prema alkićima imam nula tolerancije.

Neko jutro opet Obi i ja cirkuliramo po parku i odjednom me potegne prema grmlju da sam se skoro srušila.

– Magare jedno, iščupat ćeš mi ruku. – Objasnim mu pedagoški.

Kako je malo razmaknuo grmlje, provlačeći se, odjednom ugledam… Guzicu.

– O moj Bože. – Zavapim ja

I uto začujem glas koji je, vjerujem, pripadao vlasniku spomenute riti.

– Gospođo, kad ste već tu, dodajte mi toalet papir.

***

Jednom prilikom sam bila uvjerena da ću prisustvovati krvavom obračunu. Sjede njih par na klupi i cugaju i odjednom  žena ustane, zgrabi pivsku bocu i udari njome u naslon klupe. Boca ni da napukne. Pa još jednom i još jednom, sva bjesna uz prigodnu deračinu:

– Sad ću ga rasporiti, majku mu.. I oca.. Pas mater,jebalamujamajkuidiotsku, dabogda crko.

Pa i hoće, ako ga raspori.

Stojimo tako Obi i ja zblenuti prizorom. Dobro, više ja, Obi samo gleda kako da se dočepa boce, pa da i on može malo mlatiti njome. Ne mogu se odlučiti da li da odem ili ostanem, jer što ako bude trebalo spašavati tog Jebalamujamajkuidiotsku?

Kad je odustala od klupe, sjetila se da lupi po betonu. Boca napokon odustane i razbije se. Drži ona taj grlić i zašpura prema klupi par metara dalje, gdje su sjedila dvojica muškaraca. Mora da je jedan od njih Jebalamujamajkuidiotsku.

Sad je već napeto.

Dođe do klupe, baci bocu u grmlje, sjedne i sluša što oni pričaju. Od jedne do druge klupe je zaboravila po što je krenula. Hvala Bogu.

Što je to u ljudskom biću što ga tjera piću, govorio je jedan moj prijatelj, koji je i sam volio popiti.

Svatko ima tužnu priču.

J…….. vas vaše tužne priče, nitko nije rekao da je život lak. Najlakše je odustati. Tih što odustaju mi je pun kufer. Nemam novaca, ajmo se napit, nemam posao, ajmo se napit, malo sam depresivan, ajmo se napit. Vjerujem da je svijet ljepši u alkoholnoj izmaglici, ne mogu svjedočiti, jer ona dva puta što sam se napila, tri dana mi je bilo zlo svaki put. To nije moj sport.

Još malo parka

Obi je mješanac. Bitno je znati da je veći dio mješavine od koje je sačinjen terijerski. Što u prijevodu znači da mu je omiljeni sport napadanje drugih pasa.

Uz to je i smetlar. Pojede apsolutno sve što mu izgleda iole hranjivo. Šetamo mi tako par koraka.

– Obi, fuj to-Pa povučem lajnu.

Par koraka.

-Obi, fuj to-Pa povučem lajnu.

Par koraka.

-Obi, fuj to-Pa povučem lajnu.

Kažu da je uzastopno ponavljanje iste radnje u očekivanju drugačijeg rezultata definicija ludila. Ali kako bih ja to znala?

Dok smo jutros prolazili parkom, ugledam susjedu(onu iz Beča) koja u meni izaziva isti osjećaj kao kad zaglavim u liftu. Kad žena krene pričati, ni zraka ne uzima. Nema pauze, ni odmora za nevoljnog slušatelja.

A nemam kud pobjeći. Prokletstvo. Idem ja tako prema njoj, a ona nešto maše, pokazuje rukom na grlo, sliježe ramenima. Tu smo sestro, sad si naj…..

Razvežem priču od početka . Pomiče se ona, ali ne,primim je za rukav, pa nastavim. Ona lijevo, ja hop pred nju, ona desno, evo mene opet. Ne, nećeš . Kad sam stigla do svog četrnaestog rođendana izgledala je prilično očajno. Kad sam započela o dvadesettrećem pala je na koljena i sklopila ruke u nijemoj molitvi. Podigla sam je.

– E sad ću vas otpratiti doma, pa ću vam ispričati…

Ostale smo pred njenim ulazom još cca pola sata. Ja dobrovoljno.

Kad me ugledala par sati nakon toga, izgledala je kao kokoš na konvenciji lisica.

– Bok susjeda.

Kimnula je i ubacila u warp.

Takoc.

Obi je nelojalan. Laje na pse, bicikliste, skejtere, ali na susjedu ne. Zašto? Glupi pas, to nam je moglo spasiti nekoliko tjedana života.

*

Bitka u ulici Jack Russella

E, da ne zaboravim. Nekidan su me napala tri psa. MENE!!!!! Osvjedočenu i ve-ri-fi-ci-ra-nu ljubiteljicu pasa i ostale živine. Piceka, pajceka, ribica, kravica i sl.

Pošalje me Beba na faks po nekakav papir. Ne znam zašto, papira ima dovoljno i doma, al ‘ajd’.

Kaže ona meni kojim busom da idem, jer nikad nisam tamo išla javnim prijevozom, gdje da siđem i:

– Kad siđeš s busa, odmah ćeš lijevo vidjeti uličicu koja vodi ravno do faksa.

Ok, nisu neke komplicirane upute.

Siđem ja s busa, prijeđem cestu i u uličicu. To što nitko od punog autobusa Bebine generacije nije krenuo za mnom, nego negdje dalje, mene uopće nije omelo.

Ni znak koji kaže da je to slijepa ulica također ništa nije značio. Ma slijepa za aute, što to ima sa mnom? Ni to što u daljini mislim da vidim ogradu nije bilo bitno. Beba je rekla lijeva uličica.

Primičem se kraju ulice i ustanovim da je ono zbilja ograda. Svašta.

Odjednom iz pokrajnje uličice doleti pas iskeženih zuba i režeći, za njim trči još jedan. Ups.

– Ma di si ti meni?

-Grrrrrr – On će i saginje se prema mojoj nozi

Onaj drugi je na sigurnoj udaljenosti od par metara, ali i on reži. Začujem lavež s treće strane. Što je ovo jbt, kongres?

Sad sam već okružena.

– Zorice, Zoriceeee, kući brzo! – Začujem glas

Majko božja sramote, napao me Jack Russell, mješanac hijene i šicua i pas koji se zove Zorica. Priznajem, Zorica je bila solidne visine i kilaže, ali kornjača bi je rasturila u sprintu.

Aj da su to bili hrvatski ovčari, to bi onako bila pravedna bitka. Da su bili stafordi, bilo bi 3:0. Stafordi tri, Bebina Mama nula. Bukvalno.

Al’ ovako. Zamisli naslov u novinama:

„Gospođu u zanimljivim godinama, rastrgali Floki, Pikica i Zorica“

Beba bi umrla od tuge… I sramote.

Onaj se i dalje dere, Zorice, Zorice, psi laju, od karavana ni traga. Mali je već preblizu mojoj nozi.

Izvadim dezić i obilno ga pošpricam. Priča gotova. Pobjegao je skvičeći, ali i fino mirišući. Bez alkohola.

Dezić, ne pas.

Zorica je zaključila kako ne vrijedim truda, okrenula se i otišla doma, a onaj treći je još jednom zalajao, da mi pokaže ko’ je gazda i otišao i on.

Ja sam magnet za p……..

Činjenica je da kad pišem iskarikiram stvari, malo dodam, malo oduzmem, malo izmislim. Sve to skupa je oko 15% priče. Ali kako stvari stoje, bila bih sretnija da je 50%.

Kad sam napokon otkrila tu lijevu ulicu (bila je paralelno sa ulicom J.Russella) nazovem Bebu da joj ispričam u kakvoj sam strašnoj pogibelji bila.

Pričam ja, a ona urla od smijeha, ispada joj mobitel. Čujem ljude na poslu, kako pitaju što je bilo:

-Mamu napali psi.

-Ajme, joj, pa što je tu smješno?

– Pa to je moja Mama. Napao je pas Zorica.

Kakvo je to dijete, kojem su moji pogibeljni trenutci vječni izvor veselja?

*

Sexy telefon

Zvoni mi nekidan telefon. Fiksni. Stojim iznad njega i razmišljam da li da se uopće javim. Broj nepoznat, ali je negdje iz kvarta.

-Molim?

-Koga sam dobio?

-Koga ste trebali?

-Ma nije bitno, zanima me koga sam dobio.

-A mene zanima koga ste trebali.

– Ma znate, dali su mi ovaj broj za sexy telefon.

– Ako postoje telefoni koji su sexy, kupite si jedan, pa nećete morati bez veze nazivati.

– ???

– Ma ne, ne razumijete, a vi niste sexy telefon?

– Nisam, ja sam žena.

– Koja žena?

– Jedna od cca tri i pol milijarde.

-Vi se šalite sa mnom?

– Ne.

– Ne razumijem, rekli su mi da je ovo dobar broj.

– Broj i jeste dobar, ali pripada meni. A moj telefon uopće nije sexy, crn i ružan, plastični.

– Jeste za kavu?

– Jesam, upravo je pijem.

– Mislim, sa mnom?

-Što s vama?

– Na kavu.

– Zašto?

– Pa onako…

– E to nisam.

-Zašto?

-Zašto nisam za kavu s vama?

– Da.

-Zato što je već pijem.

Mogla sam tako unedogled, ali mi je dosadilo, pa sam ga pristojno pozdravila i poklopila.

*

Pored svih čuda koja nudi moderna tehnologija, ljudi se još uvijek hvataju za telefon. I to je čudo samo po sebi.

Telefonski sex i astrologija, tarot i slične nebuloze. Koji je klinac s ljudskom vrstom?

Zar zbilja misle da je gospođa koja hekla i razgovara s njima da bi dopunila mirovinu, zanosna dvadesetogodišnja plavuša? Ili da moja nezaposlena znanica koja je savladala brzinski tečaj tarota zna što govori? Ne zna, samo joj je cilj što duže te držati na vezi, jer je plaćena po učinku.

Evo ti primjer.

Ja, astrologinja

-Dobar dan.

-Dobar dan.

-Ma znate, nikad ne zovem ove brojeve, ali eto imam nekih problema.

– Naravno, ali zato sam ja tu da pomognem. Zvučite mi mlado.

– Ma jesam…

-Ljubavni problemi (moraš biti jako pametan da pretpostaviš).

– Pa da…

– Sad ćemo mi to riješiti. Datum rođenja da vam izradim astrološku kartu.

-12.01.1987.

(29???? To joj je valjda zadnji vlak)

– O zaista ste mladi, evo samo čas, radim, gotova sam za sekundu… (tu ja rašpam nokte)

– Hm, da, u 631-oj kući vidim ljubavne probleme. Muškarac je nešto nezadovoljan…

– Ma da, što god ja…

– Vidim da se vi trudite oko te veze, a on to baš i ne cijeni. Konstelacija zvijezda… Bla… Sedma kuća u Merkuru… Bla (moram i obrve počupati, gdje je ogledalo?)

– Istina, živa istina, samo me…

– Zdravlje vam je dobro, osim malih problema sa živcima (za takav zaključak već moraš biti Einstein)

– Ma uzrujavam se na…

-Poslu, sigurna sam.

-Da, kako znate?

-Ah, sve je zapisano…

Nakon 50 minuta slobodno joj kažeš da će imati malih financijskih problema, računaj 50 minuta x10,00 kn + pdv.

– Vidim kraj vašim brigama. Visok, crn, tajanstveni muškarac. Znate li nekog takvog?

(Naravno da zna, ne znamo li ga svi?)

-Znam, ali…

-Vama se čini da vas ne primjećuje, to će se uskoro promijeniti.On će odigrati značajnu ulogu u Vašem životu.

Spomeneš još rodbinu i prijatelje i zaokružio si na sat i pol. I imaš lijepo oblikovane nokte i obrve.

P.S. Čudno je to sa ženama i visokim, crnim, pomalo tajanstvenim muškarcima. Obično se udaju za nekog… Drugačijeg.

Autorka: Jasminka Janeš

Related posts

Leave a Comment