Proza: Strava u noći

Oko mene je potpuna tama. Krećem se polako pipajući oko sebe. Iza leđa , dahtanje i režanje. Vučem se, iako bih htjela trčati. Mrak je gotovo opipljiv koliko je gust. Okrenem se prema prozoru u nadi… Odjednom režanje prestane. Muk i crnilo. Osjetim dodir po nozi, poskočim.

-Obi, magare jedno, hoćeš da slomim vrat tebi i sebi ako padnem?

Glupi pas, boji se mraka. Ni mene tama ne čini sretnom ali jedno od nas dvoje mora funkcionirati.

Gdje je dovraga upaljač, uzaludno se pokušavam sjetiti. U kuhinji ili u sobi?

Začujem kucanje na vratima. Koji vrag….

-Tko je?

-Ja sam, susjeda Anica.

-Da?

-Bila sam u podrumu kad je nestalo svjetla. Imate li vi struje susjeda?

Da, cijeli kvart je u mraku, a kod mene Las Vegas. Svjetlo se preljeva iz prostorije u prostoriju u duginim bojama.

-Ne susjeda, nemam struju.

-A imate li možda baterijsku svjetiljku ili svijeću.

Da i pribor za prvu pomoć, večeru za dvoje, stol sa bijelim stolnjakom i crvenom ružom zataknutom u….

Obično držanje za gelender i noga pred nogu bi pomogli.

-Imam svijeću ali ne mogu naći upaljač da je lociram. Pričekajte. Ne mogu otvoriti vrata, znate kakav je Obi.

-Da, mrak je, možda bi me napao.

Je i izlizao do smrti.

Pipam po kuhinji i raspalim bosom nogom u šporet. Nisam ni papuče mogla naći.

Da mi se moglo smračiti pred očima, smračilo bi se.

-Aaaaa

-Što se dogodilo zaboga?

-Ma lupila sam nogom u špo…dnjak.

-U što?

-Štednjak.

Žena je učiteljica pa nekako osjećam obvezu govoriti hrvatski.

-Aha,  boli li vas jako?

Ne, derem se zbog navale adrenalina.

-Ne, u redu je.

Napipam napokon upaljač, uzmem ga i ispadne mi na pod.

-Jeste ga našli?

-Jesam, jesam evo samo malo.

-Susjeda idem ja polako, nogu pred nogu i držat ću se za gelender.

Pa to sam ti i ja mogla reći prije deset minuta.

-Nemojte, daleko je peti kat. Evo mene odmah.

-Susjeda. Glas stišan za nekoliko oktava.

-Molim.

-Pš,pš neo ho po subišu. 

Žena šapuće kao da je mogu čuti kroz zatvorena vrata.

-Ne čujem vas.

-Netko hoda po stubištu.

Ti i još netko tako pametan.

-Sigurno netko od susjeda.

– Pa što se ne javi?

-Kako da se javi kad ne zna da ste tu?

-Halo, tko je na stubištu.

Tišina.

-Jel’ ima koga? Sad već znam da je u panici inače bi rekla: Ima li koga?

– Da, ja sam, oglasi se bas.

-Susjeda, otvorite, otvorite. Sad je već i Obi dobar izbor.

Treba doći do vrata , a da opet ne raspalim po namještaju .

-Tko je to-opet se oglasi bas.

-Susjeda Anica sa petog kata-čujem cviljenje.

-Aha. Bas će i začujem zveckanje boca.

Pijani sin pijanih roditelja i jedini nasljednik. Živi u roditeljskom stanu i uzdržava se skupljajući boce po kvartu.

Boce koje skupi prodaje u trgovačkim centrima, a ako ih ne uspije sve ponijeti u jednoj turi, slaže ih u kut dvorišta i to uvijek istim redosljedom. Naprijed zelene, iza njih smeđe, a otraga bijele. Kad ih gledate sa strane izgledaju kao neka mini vojna formacija. Zelene su prva crta bojišnice. Smeđe, e smeđe su tu da jednostavno daju život za bijele ako zelene zakažu. Jako ću se zabrinuti ako jednom saznam da on baš tako razmišlja. 

On, onako pijan, zna ponekad zapeti i razbiti koju. Ali onda ih ponovo složi u vrstu zelen-smeđi-bijeli i ode pišati preko ograde u susjedno dvorište.

-O to ste vi, čujem joj olakšanje u glasu. Pijan ali bezopasan.

-‘Ko je ugasio svjetlo, skoro sam slomio vrat.

– Nema struje susjed.

Začuje se tresak, slomljeno staklo, psovke i vrisak.

A dobro, završio je na podestu, ništa mu nije kad toliko psuje, a ni njoj kad može toliko vrištati.

-Jel’ sve u redu?

-Nije, pao je, ne vidim ga ali ima stakla na sve strane. Požurite susjeda.

Spustim se na sve četiri i pipam oko sebe. Obi se ponada da je ispala neka hrana pa se i on umješa u potragu. Moram naći upaljač prije njega,jer često se događa da ono što završi u njegovom želucu nije obvezno hrana.

Pas mater upaljaču, životu, elektri i susjedima..

Napipam upaljač napokon, upalim ga i krenem u potragu za svijećom. Zadnje što sam je  vidjela bilo je u košari za šivanje??? Bila je  plava , sigurna sam.

Nema je.

Na polici s knjigama? Što bi svijeća tamo radila?

U kupaoni? Ne.

E, imam lučice i znam gdje su, u ladici. Dotapam do ladice i nađem dvije lučice.

-Evo susjeda, našla sam ih.

-Lijepo.

Zapalim lučicu i obasja me svjetlost žuta kao neveni, topla kao sunce, raskošna….Došla je struja.

Izađem u hodnik. Susjeda Anica u trenirci boje ciklame stoji sva prestravljena, a susjed Domagoj sjedi u gomili razbijenih i pomiješanih staklenih vojnika,oslonjen na hrpu šarenih vrećica i spava.

-Idem ja. Reče susjeda i odleti po stubama kao ciklama-vjeverica.

Gledam krš. Nije hladno, ništa mu neće biti, a staklo možemo očistiti i sutra.

Uđem u stan i tiho zatvorim vrata iza sebe.

Autorka: Jasminka Janeš

Related posts

Leave a Comment