Oko mene je potpuna tama. Krećem se polako pipajući oko sebe. Iza leđa , dahtanje i režanje. Vučem se, iako bih htjela trčati. Mrak je gotovo opipljiv koliko je gust. Okrenem se prema prozoru u nadi… Odjednom režanje prestane. Muk i crnilo. Osjetim dodir po nozi, poskočim. -Obi, magare jedno, hoćeš da slomim vrat tebi i sebi ako padnem? Glupi pas, boji se mraka. Ni mene tama ne čini sretnom ali jedno od nas dvoje mora funkcionirati. Gdje je dovraga upaljač, uzaludno se pokušavam sjetiti. U kuhinji ili u sobi?…
Proza: Strava u noći
