Proza: Poslije svitanja

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca…

Spustila sam pogled na stopala i osmjehnula se. Crvene tenisice sa žutim vezicama uvijek nekako završe na mojim nogama. Što će biti kad se potrgaju? Da kupim još jedan isti par, prije nego nestanu iz ponude? Ili dva.

Ušla sam u kuću, ni tu nije bilo nikoga. Tko je spremio doručak? Nije važno, mora da su otišli u Mjesto.

Počela sam se polako spuštati stazicom koja je vodila od kuće do mola, potpuno neopterećena činjenicom da ne znam gdje sam ni zašto sam tu gdje jesam. 

Sunce se polako dizalo razmičući grane i probijajući se kroz grmlje. More je bilo potpuno mirno. Na molu doista nije bilo nikoga. Krenula sam prema Mjestu stazicom uz more. Bilo je tako prekrasno jutro. 

Ušavši u prvu uličicu postalo je čudno. Štand s voćem i povrćem i uz njega nitko ne stoji. Produžila sam dalje misleći kako ima i čudnijih stvari. I bilo je. Prazna pekara, prazan dućan, zaključana pošta. Gdje su ljudi? Pošla sam prema kafiću u susjednoj uličici, tamo sigurno znaju što se događa.

Ni tamo nije bilo nikoga. Osjećala sam se baš istraživački, nekoga ipak moram naći.

Krenula sam prema lučici. Tamo sam vidjela prve ljude. Hvala Bogu, već sam se osjećala kao Pale sam na svijetu.

Četiri  su stare žene stajale na obali, rukom zaklanjajući oči od jakog sunca i gledale nešto u daljini.

Došla sam do njih, zazivajući im dobro jutro. Nije bilo odgovora. Stare su i gluhe. 

– Dobro jutro.

Ništa. A dobro. Okrenula sam se prema moru da vidim što to one tako pozorno motre.

Nekih tristo metara dalje kod one prekrasne litice koja ulazi u more razdvajajući  ga, ugledala sam desetak čamaca. U svakom čamcu je bilo dvoje-troje ljudi. Skakali su u more, izranjali i opet se vraćali.

Ne znam ništa o ribolovu, spužvarenju, školjkarenju, ali mi se nekako činilo da nije ni jedno od toga.

I sve se odvijalo u tišini. Potaknuta radoznalošću krenula sam prema njima. Hodala sam polako jer mi se činilo da ne rade ništa što bi moglo brzo završiti. Došavši najbliže što sam mogla stala sam, zaklonila oči da bolje vidim i čekala što će se dogoditi.

Ljudi su bili ozbiljni i mrki, nekako zabrinuti. Bože, nije se valjda nešto ružno dogodilo. Odjednom jedan od muškaraca koji je bio najudaljeniji prema pučini počne mahati i nešto govoriti. Nisam ga čula, što je bilo zbilja čudno jer je bio udaljen stotinjak metara od mene. Prišla sam najbliže što je moguće , a da ne smočim tenisice. Svi su nešto govorili i žurili prema čovjeku koji je još uvijek mahao.

Ja i dalje ništa nisam čula.

Kao da sam zaglavila u nijemom filmu. No dobro o tome ću misliti kasnije, sad je najvažnije vidjeti što se zapravo događa.

Još trojica su zaronila s njim. Dugo nisu izranjali, već sam se zabrinula. A onda su izronili zajedno i bilo je očito da nešto nose. O Bože, o Bože, pa to je tijelo. Dok su ga podizali u čamac vidjelo se da je žena. Haljina boje predaje spuštala se sa strane mokra i nepomična.

Pojurila sam koliko me noge nose prema lučici jer čamci su već zaokrenuli prema tamo.

Stigla sam minutu prije njih. Iznijeli su ženu na obalu i spustili je na sjajne kamene ploče, ulaštene dugogodišnjim zapljuskivanjem mora, uglađene tisućama bosih ribarskih stopala. Naizgled meke.

„Možda spava s očima izvan svakog zla“ motale su mi se po glavi riječi pjesme. Bila je tako spokojna.

Daleko od tuge, boli, samoće… I sreće.

Krenula sam dalje, tu ništa nisam mogla učiniti. Trebam spasiti ono što je ostalo od jutra.

Iza mene, na sjajnim kamenim pločama ostala je žena, umotana u svoju dugu, bijelu haljinu, ispod koje su provirivale crvene tenisice sa žutim vezicama.

Autorka: Jasminka Janeš
Foto-izvor: Pinterest

Related posts