Život počinje onog trenutka kad otvoriš oči i ugledaš maleni komadić svijeta oko sebe.
Ne zanimaju me znanstvene, filozofske, vjerske i ine rasprave. Što se mene tiče, život počinje kad otvoriš oči.
Iako sam službeno došla na svijet tog ljeta ’57e, moj život je počeo u proljeće ’75e.
Za početak, moram vam nešto reći o bojama.
Nije svaka boja zaslužila to ime. Ako postoji ijedna koja može časno nositi taj naziv, to je zelena. Zelena je boja mladosti, novih početaka, života samog.
Večer maturalne zabave ljeta gospodnjeg 1975e.
Toj večeri je naravno prethodila logistička podrška obitelji , prijatelja i svih koji su više-manje nevoljko htjeli ili bili primorani slušati o njoj.
Za maturalnu zabavu morala sam imati maturalnog plesača. Tako se zvao u ono vrijeme. Trebalo je dakle natjerati najboljeg prijatelja, da ode sa mnom u Osijek, kupi odijelo i izdrži višesatno biranje materijala za moju haljinu. Nakon prilično vremena i lutanja osječkom Namom ugledala sam ono što sam tražila. Zeleno.
Bio je to prekrasan materijal, čiju teksturu i danas, poslije skoro pedeset godina, osjećam u prstima. Bordura po rubovima, nekoliko nijansi zelene. Čisto savršenstvo.
-Čekaj. Poviče moj prijatelj, već trčeći nekamo.
Stojim i čekam.
-Vidi. Uz široki osmijeh izvadi iz vrećice zelenu kravatu, koja uopće nije odgovarala mojoj haljini, ali zašto bih mu kvarila veselje.
Onda je trebalo nagovoriti krojačicu, koju su svi u gradu kojima je ikad nešto šivala zvali, cico dođi sutra. Kad god si došao, bilo je prerano. Ali bila je sjajna krojačica.
Tri dana do maturalne večeri.
-Cico, dođi sutra.
– Al’ teta Kato, maturalna je prekosutra.
-Cico, pa kad sam te ja iznevjerila.
Dosta puta, pomislim, al’ šutim , previše je toga na kocki.
Da skratim, haljinu je sašila u subotu ujutro, pet minuta prije mog sloma živaca.
Bila je to najljepša haljina na svijetu i ja sam u njoj bila najljepša na svijetu.
Da se razumijemo to je bilo moje i mamino mišljenje. Brat je mislio da izgledam k’o stara baba u dugačkoj haljini. Otac uopće nije razmišljao o cijeloj toj priči.
Moj rodni grad je mali, gdje god da živiš, svugdje možeš stići pješke.
Bilo je čudno, smiješno i zapravo divno, gledati kako se prema hotelu kreću povorke (ovisno o veličini obitelji) svečano odjevenih ljudi. Djevojke se srdačno smiješe jedna drugoj, a zapravo odmjeravaju haljine i svaka misli da je njena ljepša.
Pred hotelom se skupljamo jer prvo ulazi rodbina i prijatelji, a onda maturanti.
Čekamo znak. I nitko ne razumije sve to uzbuđenje. Matura je iza nas, ali uzbuđenje prevladava i dalje.
Napokon znak. Ulazimo rukom pod ruku sa svojim maturalnim plesačem ili plesačicom i krećemo kroz špalir rodbine i prijatelja koji plješću kao da smo osvojili Nobelovu nagradu, a mi se osjećamo kao da upravo i jesmo.
Dolazimo do plesnog podija, poredamo se u krug i započinje službeni ples maturanata.
Kod prvih taktova dvoranu preplavi zeleno svijetlo. Aurora borealis zalutala u hotel Slavonija. Ne znam jesam li spomenula u zelenoj možeš biti jako lijepa, ali kad si zelena to te malo udalji od ljepote.
Pogledam prema stropu. S njega visi nešto nalik disco kugli ali zapravo više disco kocki.
Zeleno svjetlo iste boje i intenziteta i dalje obavija plesače. Kasnije sam saznala da je to nešto zapravo trebalo šarati po dvorani cijelim spektrom boja, ali negdje se zaglavilo baš na zelenoj.
Stotinjak zelenih ljudi pleše kroz zeleno svjetlo. Kao nekakav čudesni aerarij. I svi se smiješe.
Zažmirim na trenutak, a onda otvorim oči i ugledam svoj komadić svijeta. Svoj zeleni komadić svijeta. Sebe u svoj svojoj odraslosti, naoružanu mudrošću skupljenom tijekom dugih osamnaest godina. Odrasla i spremna za život.
Početak.
Autorka: Jasminka Janeš
