Proza: Tko još vjeruje statistici?

Statistika je matematička disciplina koja proučava načine sakupljanja, sažimanja i prikazivanja zaključaka iz nekih podataka.

Statistika kaže da muževi umiru prvi. 

Tko je ona da osporava statistiku.

Iz prikupljenih i sažetih podataka, dvadesetpetogodišnjeg bračnog iskustva, bila je spremna potvrditi da je potrajao neobično dugo. Muž, ne brak.

Kad su se vjenčali bio je sasvim pristojan  primjerak. Visok, vitak i s kosom. I tako jedno desetak godina.

Kosa je otišla prva. Škemba se pojavila, valjda kao izraz depresije zbog izgubljene kose.

– Stara moja, što ćemo danas za ručak?

Mrzi kad je zove stara, previše odgovara činjeničnom stanju.

– E, jel bi mogli malo odojka i francuske salate?

Može. Uz zluradi osmijeh.

Pa kobasičice, pizze, slaninicu, grah sa suhim mesom. A kolači? Lud je za kolačima. Malo mađarice, pa dobošice, kremšnite i štrudle svih vrsta. K’o da žive u Balaševićevoj pjesmi. I pivo.

Od fizičkih aktivnosti, jedino prelazak sa stolice na kauč.

Ni on ne želi osporiti statistiku.

I tako je zadnjih petnaest godina činila sve da održi prirodni poredak.

Do prije mjesec dana.

– E stara, što kažeš da danas ručamo neku salaticu? Možda da malo promijenimo prehranu, malo više zelenog, malo manje mesa.

– ?????????

Može. Zbunjena.

I tako su počeli jesti travu.

Nakon par dana:

– Mogao bi se upisati u teretanu, što ti kažeš na to?

Može. Sumnjičava, ali još uvijek ne postavlja pitanja.

E kad je izjavio da bi ponovo volio imati motor, kao kad su se upoznali, zasvijetlilo joj  je crveno.

Sad mora biti pametna. Ubojstvo ne dolazi u obzir, urlanje bi bilo kontraproduktivno, za podilaženje nema strpljenja, a ni talenta.

Zar je moguće da se pojavila dvadesetogodišnja plavuša? Istini za volju, ta bi morala biti slabovidna i mrvicu maloumna, ali ipak…

Kad razmisli, tridesetogodišnjakinje su dovoljno razborite da više ne sjedaju, ni ne nasjedaju na motor.

Četrdesetogodišnjakinje? Takav model ima doma.

Motor će dobiti samo preko nje mrtve.

Da… Treba biti pametna.

– Srećice, što kažeš da i ja krenem na gimnastiku, pa možemo skupa do tamo?

– Hm, sumnjam da bi ti se svidjela teretana, a tamo, čini mi se, nema rekreativne gimnastike.

Minuta na internetu, ima.

Ti ćeš mene, ofucani, ćelavi, škembasti… Je, takav je, ali na njemu čitko piše da je njeno vlasništvo. A vlasništvo je svetinja.

– Imaš pravo, zaista mi se ne bi svidjela teretana.

Sad je na redu malo detektivskog posla.

Ovaj tjedan su kod njih dečki s posla, kartaju belu svaki petak, a rotiraju stanove. Darko obožava njene kolače, prodao bi rođenu babu za kolač.

Dala se na posao. Pizza, grickalice, kolači, ma svatovi. Njen najdraži je donio pivo. I sebi mineralnu.

Da se nju pitalo, dobio bi samo ugljični dioksid.

Petak je, sedam uvečer, točni k’o urice stižu jedan po jedan. Najdraži ih poslužuje, ona s tim nema ništa. Ona vreba kod WC-a. Darko može popiti prilično piva, pa razmjerno često svraća ispustiti ga.

Nije prošlo pola sata, evo njega. Sačeka da obavi što mora i čim je promolio nos:

– Darko, dođi u kuhinju, imam nešto za tebe.

Pohlepa je jača od razuma.

– U nedjelju nam dolaze gosti, pa sam napravila tortu, ali sam je načela samo za tebe.

Oči mu cakle k’o narkiću, skoro je srušio stalak za kišobrane koliko se žurio do kuhinje.

– Ženo, ti si zakon, praviš najbolje kolače na svijetu.

– No, no, ne pretjeruj. Osmjehne se zahvalno.

Odreže mu pozamašnu šnitu. On zna da ne smije iz kuhinje, jer bi i drugi tražili tortu. Slušati Darka dok jede tortu je kao da na televiziji prikazuju soft pornić, a tebi nestalo slike. Čuješ samo uzdahe i mljackanje.

Vrijeme je za napad.

– I Darkić, kako je na poslu? Ima što novo? Jesi li našao kakvu curu? Vrijeme ti je.

– Mhm…Mljac… Ništa… Mljac… Ma nisam.

– Ima tko novi u uredu? Znam da vi dobro stojite i primate povremeno nove.

Duboki uzdah, nije ni disao dok nije slistio tortu.

– Ma kakvi, nema nikog, samo mi stari.

– Daaaarko! Čuje se iz sobe.

– Ostavi mi ženu na miru i ajde kartati.

Zgrabi salvetu i obriše musavca.

– Briši sad.

Znači, to nije.

Nije joj nikako jasno. Gdje bi mutavac mogao upoznati nekoga, osim na poslu? Djeca su već velika, u vrtić i školu ne ide po njih. Ne odlazi s dečkima na pivo k’o sav normalan svijet. 

Voli zagonetke, ali ova joj već ide na živce. Nema veze, sutra je novi dan.

Nakon neprospavane noći probudila se s nekoliko novih ideja.

Možda je negdje upoznao nekoga tko radi u teretani ili nekoga tko ide vježbati tamo.

Idući tjedan, cucka na lajnu i šetnjica do teretane. Rečeno, učinjeno.

I dođe ponedjeljak. Pričeka da najdraži odjezdi, uzme psa i polako za njim.

A oko teretane radovi. Kako će išta vidjeti? Daske, cigle, cement i ono po čemu se zidari penju dok rade fasadu. Skele, sjeti se. Plan je izgledao neizvediv. Do vraga, sad mora paziti i na psa da se na nešto ne ubode.

Nabaci lajnu na jednu šipku i krene malo prošetati gradilištem. Pas udari tuliti čim je zamakla za ugao.

– Vražja psina! Prosikće i krene nazad.

Kad ju je ugledao, poleti prema njoj koliko mu je lajna dopuštala. Šipka za koju je bio privezan počne se ljuljati. Majko Božja, ta šipka drži one daske. Poleti spasiti psa, prije nego daske padnu, saplete se o neko željezo i prostre koliko je duga preko otvorene vreće cementa. Čvrsto stisne oči i usta, da spriječi cementnu prašinu da uđe, ali za usta prekasno. Otvori oči da vidi gdje je pas, a on stoji iznad nje i veselo maše repom. Ustane, prekrivena cementom od glave do pete.

– Tako mi i treba.

Otrese sa sebe koliko je mogla, ali s licem nije mogla ništa učiniti, nije ga imala čime obrisati. Pokušala je nadlanicom i zaprljala sve još više. Trebalo je proći dobra četiri bloka do doma. Još je bio dan.

Nema izbora, mora stići kući prije njega i istuširati se.

Pognuvši glavu, pohitala je kući. Prolaznici su je gledali u čudu, neki su se smijali, a ona je grabila sve brže, dok na kraju nije počela trčati. Doma je stigla uspuhana i oznojena. Odjeću je bacila u vreću za smeće, istuširala se i oprala kosu. Taman na vrijeme. Čula je kako se otključavaju vrata.

Izađe iz kupaone, a on stoji i gleda njene cipele.

– Po čemu si ti, zaboga, gazila?

– A to, ma kamion je valjda vozio cement, pa mu se rasulo. Nisam vidjela kad sam prelazila cestu i ravno u cement.

I što sad? Misli su joj napravile puni krug i opet je bila na početku. Možda da odustane od svega, pa što bude. To joj je zamirisalo na neprihvatljiv fatalizam. Idemo dalje.

Možda dućan ili kiosk. U samoposluzi su iste prodavačice već godinama, a kiosk? Nema pojma.

– E, jel trebaš što iz dućana? Nemam više pjenu za brijanje, pa… 

Nema pjenu za brijanje, konjina, dvije stoje u ormariću ispod umivaonika.

– Imaš pjenu…

– A da, al nemam žilete.

Vidi da mu se baš ide u dućan, pa neka ide.

– Ne, ne trebam ništa.

Čim je otišao, sjeti se da nema ulje, a ništa, mora sama, jer ga neće moći natjerati da ide još jednom, a i dućan se uskoro zatvara.

Obuje se i požuri.

– Dobra večer.

– Dobra večer susjeda.

Gleda gdje je onaj njen, ali ga ne vidi. Uzme ulje i već je na blagajni, ali njega nema.

– Jeste vidjeli onog mog?

– Ne, tjednima nije bio.

– !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Tu smo dakle, laže mrcina.

Poleti kući i taman što se izula i spremila ulje, evo njega.

– Donio sam ti prašak, nešto si govorila da ga više nema.

Da, prije dva tjedna.

Negdje je morao kupiti sve to, ali gdje? Naravno, u dućanu niže niz ulicu. Ali zašto ići dalje kad je njihov udaljen svega tri ulaza?

Aha!

Sutra poslije posla krene vidjeti što ima u tom dućanu, kad on svaki put potegne do njega. Tek što je prispjela, kroz izlog ugleda najdražeg pred blagajnom.

Smije se i priča s blagajnicom. Nju ne vidi, jer on ipak još uvijek ima široka ramena. Pomakne se malo  desno, al’ opet ništa. Obrati pozornost na njega. E to je bila slika. Uspravio se, izravnao grbava leđa, šepiri se k’o paun, sav duhovit i zanosan. Samom sebi naravno. Ne bi da je Brad Pitt.

Uto se pomakne da spremi stvari i ona ugleda blagajnicu. Bila je to zaista lijepa plavokosa cura, malo iznad zakonske granice, dvadesetak i nešto sitno. Pogled kojim ga je gledala, bio je:

– Dragi Bože, makni ga već jednom.

Uz strpljivi smiješak, naravno.

Odvalila se smijati kao što dugo nije, suze su joj se slijevale niz obraze, brzala je doma da je ne ulovi i nije se mogla prestati smijati. I dok se presvlačila smijala se još uvijek, a onda je došao. Pogledala ga je i bilo joj je žao što se smijala.

Obješenjački se nacerila, pljesnula ga u prolazu po zadnjici i rekla:

– Znaš srećice, ta tvoja teretana već pokazuje rezultate.

– Šta da?

– Naravno, zar ne vidiš kako ti je čvrsta guza?

– Jel’ da?

Bila je uvijek, to je jedino što je čvrsto na njemu, ali pogled koji joj je uputio bio je nešto što dugo nije vidjela. Bio je to pogled koji je govorio… I ja tebe.

– Micek…

Tako je nije zvao, ne pamti od kada.

– Što kažeš da danas ručamo piceka s mlincima?

Suze su joj se skupile u grlu, progutala ih je.

– Picek može, mlince zaboravi. Dobit ćeš povrće.

Gleda je k’o koker španijel, ali ona ne misli popustiti.

– Gledaj, čvrsta guza, još malo pa i čvrsti trbuh, a ti bi masnog piceka s mlincima. Ne i ne. Hoću muža s kojim se opet mogu praviti važna.

– Opet, ha?

Nije mu promaklo.

– Naravno, ti si dragi moj dobra lovina. Udaja za tebe bila mi je jedan od pametnijih poteza u životu i nikad mi nisi dao razlog za žaljenje.

Zagrli je i stisne da je ostala bez daha. Koga briga, ne mora disati. Dok je ovako drži, ponovo je mlada i ovo je njihov prvi spoj. Prvi od mnogih. I nije važno ima li kosu ili ne, sa škembom i bez nje, on je njezin dom proteklih dvadeset pet godina i još toliko, ako statistika griješi, a čvrsto je odlučila pomrsiti joj račune.

S tom odlukom krenula je kuhinju napraviti ručak. Brzi pogled preko ramena, on stoji pred ogledalom i uteže trbuh. Primijeti da ga gleda, isceri se od uha do uha i krene se izuvati.

Autorka: Jasminka Janeš

Related posts

Leave a Comment