Tišina kao publika Netremice prati Moj monolog A mrak skriva Moje pokrete Noć je moja scena Moje misli I patnje I snovi Izlazili bi tada (Na scenu) Hrabro bez straha Izvodili bi svoj čin Kad se zavese spuste Ponovo ista tišina Moja predstava gotova Beskonačno pitanja Ali odgovora nema Kraljica, Tišina! Autorka: Dajana Đurić
Ti dolaziš iz svijeta u kojem si okovan vječnim mukom i tišinom. Ja vrištim tvoje ime ispred tvojeg lica, a ti skamenjen i nepomičan gledaš u mene i ne razumiješ ni jedna slova, ni jedne riječi. Ti ostavljaš tragove za sobom, a dalek si i nepostojan, nijem i nečujan kao kakav mramorni komad na izložbi koju ne razumijem. Ti živiš u svijetu iza rešetaka bezglasja gdje nema ni šapata ni vike, ni šuštaja, ni skike- svijet sumoran i pust. A moj glas do tebe ne nalazi svoj put. Autorka: Patricia…
Povratak kući, mala noćna muzika, snovi u plavom. Meka nokturna, sneg u dalekom gradu, minuti džeza. Taj let anđela k’o halucinacija – to duša sneva. Poeta mistik – zatvorenik u ruži, seme večnosti. Autor: Milan Drašković Foto-izvor: Džejms Maknil Visler „Nokturno u crnom i zlatnom: raketa u padu“ (Pinterest)
Aldo Palaceski je rođen 1885. u Firenci. Pisao je poeziju, a kasnije i prozu i u oba slučaja pokazao svoj veliki talenat i ingenioznost. Bio je veliki prijatelj Marina Moretija, velikog italijanskog pesnika tog doba, sa kojim je u mladosti pohađao školu glume. Za vreme Prvog svetskog rata bio je mobilizovan i vrativši se, godine provodi u samoći i ostranjen od ostatka sveta. Nikada nije pristupao Fašističkoj partiji niti im pokazivao naklonosti. Svoje je utočište, kao i mnogi intelektualci tog doba, potražio pod okriljem novina Corriere della Sera. Godine 1957e…
Oreol tuge,aura nostalgije.Ne gasi svetlokad više nema suzaza plameni dijalog. Nešto mistično, sumrak u tvome oku. Tako dug pogled, što čezne da pohodi kraljevstvo na obali. Te uspomene, predugi hod ka sreći. Često se pitam šta si tad osetila, tu gde ništa ne boli. Autor: Milan Drašković Izvor: Pinterest
Ne mogu svi biti nežna ruka glas koji te grli, iskidane stranice u kičmi knjige ipak te pitaju kako si, inače mada spavaš i to nisu klice što bude znaš da te ne održava misao o nedelji probudićeš se ako otkriješ da je poštar namerno zakasnio i da više nije bitno ko koga čeka jer istok nije dovoljno istok dok ne shvatiš najviše je polarni medved svetlo na ekranu kada ga isključiš i znaš ipak je tu zar si se ikada i pitao. Autorka: Ivana Pantelić
Htjela je odrezati kosu i baciti vlasi niz potok niz vjetar niz Mliječnu stazu, negdje gdje se ostvaruju snovi i gdje živi san što ga čovjek ima. Htjela je baciti sa sebe haljinu što joj se zapliće oko nogu dok trči svojim stazama o kojima nitko ništa ne zna, i skinuti sa sebe nakit što joj zapinje za grane dok se penje prema vrhu za kojeg nikog nije briga. Htjela je više od svega, više od svega je htjela imati snažne ruke i njima voditi ratove, i boriti se za…
NADA I NIŠTA Trag postojanja Zaboravljeni jedini grad Uspomena odrastanja Nada i ništa Zatvorena vrata Hladnoća neizvesnosti Nada (da je) prolaznost Surova tišina Težina Čekanje Stvarnost Poziv Nekoliko uobičajenih rečenica Ništa (je) tišina NADA Sanjivi zidovi Samotnjačke ćelije Talože ustajalu samoću Sanjaju zaboravljenu slobodu Autorka: Dajana Đurić Foto-izvor: Pinterest
Riječi koje ti pišem više nisu moje i ova olovka što krvari za tvoje opise više ne pripada meni, a papir moje teke ne upija tintu mojih slova. Riječi koje ti pišem više nisu moje i ja ti više ne smijem darivati trenutke, godine, živote i beskonačnosti. Pronađi svoju mladost na nekim drugim izvorima. Riječi koje ti pišem više nisu moje iako nikad nisu bile baš stvarno moje, ali svejedno sam ih krala, i krala, i skupljala poput šumskog voća u tkanini haljine. Oproštaji što ih čuješ isto nisu moji.…
