Poezija: Ples mrtvih

Po praznini, i po mraku sama sam hodala. U ponoć, kada svaka bajka prestaje… I drhtala. I treperila. I plesala. A psi su režali. Rekli bi da me se ne plaše, jer… Na zubima mojim nema krvi, samo tragovi raskomadanih riječi, a riječi im ne mogu ništa. Pred jutro dođoše vukovi da me zaštite i nauče. I oni su rekli da je bolje da ne pokušavam da prijetim i vrištim, a zatim bi me pogledali u oči i ućutali… Baš kao da u njima sam ubila… Kao da tu su…

Poezija: A možda i hoću

Uvijek sam željela da postanem slikarka, ali me nikada nisu uspjeli naučiti da ne crtam svuda osim na papiru, koji mi je obično stajao ispred nosa. Pa zamislite izložbu punu crteža na pijesku i kamenju, na neurađenim domaćim zadacima, na telefonskim računima… Na svemu čega sam se jednog trena dotakla, a šta me nije dotaklo. Zamislite kritike u novinama šokiranih ozbiljnih količinom djetinjstva i razapetom kožom koja miriše na vjetar. Tek tako, uokvirenu, bi je osjetili, kao da nikad nisu ni zagrlili. A opet, svi bi u njoj vidjeli samo…