Poezija: Ples mrtvih

Po praznini, i po mraku
sama sam hodala.
U ponoć,
kada svaka bajka prestaje…
I drhtala.
I treperila.
I plesala.
A psi su režali.

Rekli bi da me se ne plaše,
jer… Na zubima mojim
nema krvi,
samo tragovi raskomadanih riječi,
a riječi im ne mogu ništa.

Pred jutro dođoše
vukovi
da me zaštite
i nauče.

I oni su rekli
da je bolje da ne pokušavam
da prijetim
i vrištim,
a zatim bi me pogledali u oči
i ućutali…

Baš kao da u njima sam ubila…
Kao da tu su iskrvarili
toliki
koje sam tako živo
i divlje voljela.

Autorka: Tamara Senić

Foto: Pinterest

Related posts

Leave a Comment