Po praznini, i po mraku
sama sam hodala.
U ponoć,
kada svaka bajka prestaje…
I drhtala.
I treperila.
I plesala.
A psi su režali.
Rekli bi da me se ne plaše,
jer… Na zubima mojim
nema krvi,
samo tragovi raskomadanih riječi,
a riječi im ne mogu ništa.
Pred jutro dođoše
vukovi
da me zaštite
i nauče.
I oni su rekli
da je bolje da ne pokušavam
da prijetim
i vrištim,
a zatim bi me pogledali u oči
i ućutali…
Baš kao da u njima sam ubila…
Kao da tu su iskrvarili
toliki
koje sam tako živo
i divlje voljela.
Autorka: Tamara Senić
Foto: Pinterest