Po praznini, i po mraku sama sam hodala. U ponoć, kada svaka bajka prestaje… I drhtala. I treperila. I plesala. A psi su režali. Rekli bi da me se ne plaše, jer… Na zubima mojim nema krvi, samo tragovi raskomadanih riječi, a riječi im ne mogu ništa. Pred jutro dođoše vukovi da me zaštite i nauče. I oni su rekli da je bolje da ne pokušavam da prijetim i vrištim, a zatim bi me pogledali u oči i ućutali… Baš kao da u njima sam ubila… Kao da tu su…
Poezija: Ples mrtvih
