Kad bi ti rekla da nije slobodna,
ti bi potražio na njenim zglobovima
i njenim nogama tragove željeza i hrđe
da vidiš laže li te i vara.
Tražio bi oko nje kavez i vrata i ključeve
koji su joj mogli ukrasti slobodu
i čudio bi se što ih nema.
Kad bi ti rekla da više ne leti na nebu,
među oblacima, među zvijezdama,
po dubinama i bespućima,
tamo gdje osjeća svu širinu i raspon svojih krila,
gdje udiše sav život svijeta u svoja pluća,
ti bi joj rekao da ona nikad nije ni imala krila
i da ljudi ionako ne mogu letjeti
i pomislio bi koliko je samo deluzična.
Kad bi ti rekla da više ne može
vidjeti boju u pjesmi, ni čuti pjesmu u boji,
ni dodirnuti bol u riječi, ni osjetiti riječ u boli,
ti ne bi sebi uzeo ni časak da razmisliš,
već bi joj rekao da ona može
vidjeti, i čuti, i dodirnuti, i osjetiti
i da je to o čemu ona priča ionako nemoguće.
Onda bi ti ona jednom rekla
da ona više ne zna tko je ona,
kako izgleda, kako govori, što misli,
što osjeća i kako voli
i da više ne zna što uopće ljubav je.
A ti…?
Ti ćeš reći da je ona ista kao i prvog dana,
ti nećeš shvatiti da je nisi ni znao
i nećeš znati apsolutno ništa.
Autorka: Patricia Joza
Foto: Pinterest
