Prepev: Aldo Palaceski „Ko sam?“

Aldo Palaceski je rođen 1885. u Firenci. Pisao je poeziju, a kasnije i prozu i u oba slučaja pokazao svoj veliki talenat i ingenioznost. Bio je veliki prijatelj Marina Moretija, velikog italijanskog pesnika tog doba, sa kojim je u mladosti pohađao školu glume. Za vreme Prvog svetskog rata bio je mobilizovan i vrativši se, godine provodi u samoći i ostranjen od ostatka sveta. Nikada nije pristupao Fašističkoj partiji niti im pokazivao naklonosti. Svoje je utočište, kao i mnogi intelektualci tog doba, potražio pod okriljem novina Corriere della Sera. Godine 1957e Akademija dei Linčei dodelila mu je međunarodnu nagradu za književnost Feltrineli, a 1960e Univerzitet u Padovi dodelio mu je diplomu honoris causa. Preminuo je 1975e u Rimu.

Govoreći u teorijsko-književnim terminima, Palaceski pripada delom krepuskolarizmu, delom futurizmu u svojim kasnijim delima.

Šta je krepuskolarizam? Krepuskolarizam je termin koji je osmišljen kako bi jednom rečju obuhvatio fenomen koji se pojavio u italijanskoj književnosti 20og veka. Termin nastaje iz italijanske reči crepuscolo što znači suton, sumrak. Taj suton velike italijanske poezije je oličen u delima Serđa Koracinija, Guida Gocana, Alda Palaceskija, Marina Moretija i drugih predstavljali. Sami krepuskolari, međutim. nikada se nisu okupili ili organizovali u jedan određen pravac ili školu, među njima nije postojala ni svest o pripadanju jednom pravcu. Čak se ni posle osmišljenog termina koji im je nadenut nisu “probudili”. Uprkos tome, ovaj naziv je ostao jer savršeno opisuje poeziju ovih pesnika. Naime, motiv koji preovladava u ovakvoj poeziji je stanje duha slično onom koje pojedinac oseća gledajući sumrak, nedređenost, neprilagođenost, neugodnost koja proizilazi iz sopsteve nesigurnosti u vezi sa svetom kom pripadaju. Shodno tome, a i u duhu vremena pobune taj pejorativni naziv i pogrda bivaju prihvaćeni i prevaziđenim.

Što se tiče futurizma, u italijanskoj književnosti on se deli na milanskii firentinski. Drugim rečima- na radikalniji i umereniji. Palaceski je bio umeren u svojoj futurističkoj fazi, a brzo i raskida veze sa bilo kakvom futurističkom poetikom 1914e kada ona uzima svoj najveći zamah i kada, kasnije, razni futuristi pristupaju Fašističkoj partiji. U samoj Italiji futurizam je mnogo osetnijij u figurativnim i primenjenim umetnostima, međutim, na književnu scenu u Italiji donosi slobodan stih i rušenje barijera između poezije i proze. Ako bi se morala naapraviti gruba i plastična razlika izmmeđu firentinskog i milanskog futurizma ona bi mogla da bude sledeća: futurizam je nastao u Milanu i kao takav, mnogo je grubljji, netolerantniji za kompromise i bavi se formom. Futuristi prkose institucijama i u samom gradu organizuju performanse. Firenca kao, manja sredina i grad sa viševekovnom tradicijom poprima blaže oblike, bavi se jezikom, inovacijom, stilom i na eksperimentalnom nivou u okviru same književnosti unosi promene.

Palaceski se za svoga dugog života stalno menjao, menjao je svoj stil, jezik kojim piše, jednako se bavio poezijom i prozom, pisao je eksperimentalne romane i melanholične pesme, bio pasivan i aktivan član društva, rugao se instituciji i akademicima, a na kraju je postao jedan od njih. Na kraju krajeva, njegova dela bila su označena kao sumrak da bi kasnije bila satrana svetlom italijanske poezije. Čitajući Palaceskijeva dela mogu se pratiti promene tokom značajnog dela 20og veka i to je ono što ovog pisca čini klasikom italijanske književnosti.

Izvori: www.treccani.it

Giulio Ferroni, Letteratura italiana contemporanea 1945-2014, Mondadori Università, 2015

KO SAM?

Jesam li možda pesnik?
Ne, naravno,
od jedne reči čudne više,
olovka moje duše ne piše –
“ludost.”
Jesam li slikar, dakle?
Paleta duše moje
ne slika više od jedne boje –
“melanholije.”
Onda sam muzičar?
Ni najmanje,
dirkama moje duše prija
tek jedna nota –
“nostalgija.”
I šta sam, dakle?
Ja lupu bližim srcu svome
da ga pokažem svakome.
Ko sam:
pelivan sopstvene duše.

Autorka: Lena Malešev

Related posts