.Šta će se desiti ako jednoga dana više ne bude interesatno izmišljanje laži na društvenim mrežama, i kada šokantni izarzi koji ne odražavaju istinu ali koriste vlasnicima komercijalnih medija u svrhu sticanja profita, pa isti ti „šetnju“ nazovu „gmizanjem“, imenicu „čovek“ zamene imenicom „majmun“ ,a npr.za ženu koja se upravo porodila kažu „žena otelila dete“? Možda bi tada i sebe morali nazvati volovima pošto su ih rodile žene a ne krave! To bi bio baš privlačan naslov da postignu interesantni i uvećaju profit. . Ako ministri i stručnjaci sa dužnom…
Kategorija: Priroda i društvo
Javni razgovor
„Šta znači objavljivati anonimne glasove u javnom razgovoru koji izgovaraju laži,bljuvotine i gluposti?“ „Precenjena ideja građana Republike Srbije da se o svakoj temi mora čuti njihov genijalni glas“. Dočekali su slobodu, Demokratiju. Svi prognanici totalitarizma, disidenti sa američkim stipendijama, dotirani korifeji. Dočekali su elektronsku agoru u kojoj se laprda bez cenzure. I naravno, bez mozga. Živela sloboda! Mesto na kojem se razgovara diktira kompetenciju sagovornika. Međutim, šta se dešava sa modifikovanim agorama tradicionalne provenijencije, baštinicima ugleda boraca koji su preživeli zabrane, teror, kažnjavanje? Slobodni i demokratski mediji. Koji nas čuvaju…
Radi sa sobom šta hoćeš, al’ poštedi druge
Ovih dana često slušam priče da je ovaj od onog krio da ima Koronu i slično. Razlozi su nekad toliko glupi da bi bili smešni samo kad situacija ne bi bila zaista ozbiljna. Jedan od primera je: Umro deda, ali nisu rekli da je umro od Korone, pa se pola sela skupilo na sahrani i sad, što bi rekla moja pokojna nana: „Vuuuna Kićooo“! Šta znam, valjda im je bitnije kol’ko ljudi će da proba pitu s jabukama na groblju i riblju čorbu posle sahrane od toga da l će…
Ono što me čini srećnom su…
Puno toga me čini nesrećnom. Ali ono što me čini srećnom su… Doors-i, prazne ulice, svež vazduh, slušalice, prazni kafići, jutro, prepune ulice i trgovi, ljudi, zidovi, pijace, gužve, buka, tišina, mir, arhitektura, Novi Sad, brdo, planina, šuma, lutke, Poljska, poljski jezik i književnost, ples, pokret, lišće, ptice, zvezde, svemir, egzoplaneta, čarobnjaci, bajke, izmišljene letelice, Zeleni zub, Koja, Disciplina Kičme, filozofija, ornamenti oronulih kuća, secesija, gluma, performans, pozorište, miris pozorišta, zabranjeno i tajno ulaženje noću u pozorište*, trčanje u mračnom pozorištu na glavnoj sceni kada nikog nema, obraćanje imaginarnoj publici,…
Svet se menja, neminovno, daleko doseže – nije sporno
Praviti paralelu između muzičkih festivala, zajedničkih izložbi i promocija zbirki knjiga logično je. Staviti u isti kontekst stvaralaštvo različitosti i nenametljivo otkrivati nova lica u pojedinim delatnostima ne samo da je privlačno već je i korisno. Na jednom mestu možete uporediti, uživati, sagledati svu raznovrsnost umeća i izvedbe. Pošto umetničko stvaranje nije ništa egzaktno, i ono što drugi vrednuju manje, vi možete vise, ili čak najviše, izazov je koji se ne propušta. Starost aktera je nebitna. Svakome je na volju da ustanovi šta želi, čak o tome i polemiše zastupajući…
O Škabovoj pesmi „Bez uslova“
„Životinje volite: njima je bog dao klicu misli i radost nepomućenu. Nemojte im je mutiti, ne mučite ih, ne otimajte im radost, ne protivite se misli božjoj. Čoveče, ne gordi se nad životinjama: one su bezgrešne, a ti, sa svojom veličinom, prljaš zemlju svojom pojavom na njoj i za sobom ostavljaš svoj prljavi trag avaj, skoro svaki od nas!“ Ovo je deo mudrosti koju je u lik starca Zosima upisao Fjodor Mihailovič Dostojevski. Znam da se mnogi ljubitelji plodova njegovog besmrtnog pravoslavnog pera ne slažu sa ovim, toplim ali prilično…
Klupe
Dvadesetsedam godina svakog radnog dana odlazio sam u neki od beogradskih, jugoslovenskih i srpskih sudova. Svašta sam tamo video, čuo, saznao i opazio, radio, uradio i propustio da uradim. Veliki broj ljudi smatra da je sud mesto na kojem se najsigurnije stiže do pravde. I pored toga što sam svoj život posvetio izučavanju i primenjivanju prava, ne spadam u tu grupu. Pravda se ni kao društveni odnos ni kao pojam, pa čak ni kao termin, ne koristi u označavanju, pojašnjavanju i ostvarivanju slobodnog i dostojanstvenog ljudskog postojanja. Taj magični, čarobni…
Dalibor Danićič: „Samo u ovom vremenu možemo da pobedimo svoju palu prirodu“
U dvadesetom, a naročito dvadeset i prvom veku vidljiva je sveopšta i sveprisutna otuđenost čoveka od sopstvene prirode. Moguće da je tako bilo i vekovima unazad, ali danas je postalo gotovo očito da se milijarde ljudi svakoga dana davi u sopstvenoj gorčini nezadovoljstva koje pokušava da neutrališe na različite načine. No, svako bira ili da pobegne od realnosti ili da se suoči sa njom tako što će, baš kao i Sizif, kotrljati kamen sopstvenog psihičkog tereta i prihvatiti sudbinu koja mu je namenjena. Na tom putu je, čini se, najvažnije…
Killing me softly
Odrastao, ili kako se kaže „mator čovek“, nema izbor. Čovek je uvek u svom vremenu jer se njegovo prezentno centriranje permanentno odvija u sticaju postojanja i trajanja neovisno od karakteristika epohe. Ono je sasvim precizno uzrokovano nasleđem dominantnih pritisaka koji su ga oblikovali vrlo blizu okoštale strukture bez ikakvih mogućnosti promene. Kada dođe u izvesne godine, živeći u njima kao u svom vremenu, nemoć i neefikasnost svetonazora, navika, inertnih oslonaca i svega na šta računa bez pravog razloga, ne biva dovoljno za vaspostavljanje sklada poljuljane slike sveta i rezultata koje…
Kad se ništa drugo ne može
Najviše me iritira ono: „Daješ mu za drogu“, ili: „Oni prose organizovano, žive od toga k’o bubreg u loju“. Budimo realni i potpuno otvoreni da, makar na sekund sagledamo stvari onako – kako nas nisu vaspitavali. Pokušajmo da obujemo tuđe cipele iako su nam nepoznate, neudobne, male ili velike… Počnimo od te droge: Narkomanija je bolest celog sveta, koja prodire u sve pore društva i sistematski uništava čoveka malo po malo. Jede te mnogo više, dublje i bolnije od bilo koje druge zavisnosti. Pojede ti novac, prijatelje, porodicu, ako si…
Razvrat
Uveče sedim do kasno u noć i ne radim ništa, ne osećam ništa, pretvaram se u ništa ali ne odlazim na počinak. Samo meni vidljiva i razumljiva hrabrost krepi me i dokazuje da postoji bar jedan trenutak realnog vremena u kojem, makar i razvratno, uspevam da efektno traćim i arčim život pretvarajući se u ništa da bih dosegao najbedniji oblik slobode. Sve posle toga, uključujući blage i prijatne snove, pretvara princa u žabu a mene iz minijature naivnog slobodara u besprekornog roba „belog okovratnika“, preduzetnika, obveznika, dužnika itd. To nije…
