Killing me softly

Odrastao, ili kako se kaže „mator čovek“, nema izbor. Čovek je uvek u svom vremenu jer se njegovo prezentno centriranje permanentno odvija u sticaju postojanja i trajanja neovisno od karakteristika epohe. Ono je sasvim precizno uzrokovano nasleđem dominantnih pritisaka koji su ga oblikovali vrlo blizu okoštale strukture bez ikakvih mogućnosti promene. Kada dođe u izvesne godine, živeći u njima kao u svom vremenu, nemoć i neefikasnost svetonazora, navika, inertnih oslonaca i svega na šta računa bez pravog razloga, ne biva dovoljno za vaspostavljanje sklada poljuljane slike sveta i rezultata koje preživljene godine sugerišu kao iskustvo ili nespornu obavezu da se stvari jasnije vide i pravilnije razumevaju.

Pretvaranja savremenika, najbližih jednako kao i ostalih, saobrazno zainteresovanosti za efekte intersubjektivnosti u postupku prevođenja ličnih nemoći u stereotipe međuljudksih odnosa u kulturi, religiji, tradiciji, javljaju se kao naknadno otkrivene istine, ili kao zablude posle kojih više nema vremena i snage za popravke, promenu okruženja, novu ljubav ili za rado korišćen narativ optimizma: „novi početak“.Ironija nihilizma nezaustavljivo nadire poljem sanacije strukturalnih pukotina ličnog postojanja otvorenih spoznajom da se život u kulturi sastoji od modela i procedura više nego od naivne iskrenosti, emotivnosti i lične neponovljivosti.

Čitajući divnu knjigu u mladosti naišao sam na strofu neimenovanog pesnika (za kojeg sam naknadnim traganjem u jednom trenutku poverovao da se radi o Malrou) koja mi je tada donela sliku sveta saobraznu adolescentnom odbacivanju „svega postojećeg“ bez elementarne misaone dubine značenja a danas mi, potvrđujući da ne postoji sećanje nego samo fundiranje u vrednostima izvan kojih ne možemo da opstanemo u bilo kom svom vremenu, od kojih se one najvažnije mogu jasno i neponovljivo lepo izraziti i jezikom da „borim se sam i dobijam ili gubim/ne zovem nikog da me oslobodi/neću dozvoliti ni jednom Isusu da pomiisli/kako bi mogao umreti za mene„.

Sav moj trud mislio sam da je on isto što i sva moja vrlina, ili da se odvažim korak dalje, sva moja ljubav, dolazili su iz ideje uzvraćanja svima za koje sam verovao da su umirali za mene. Dok nisam iz naknadno otkrivenih izvora, posrednih saznanja, materijalnih dokaza i logičkog mišljenja utvrdio da sam bio najbolja adresa za njihov slatki život u mom strahu za naš zajednički opstanak. U vremenu koje je uvek isto.

Autor: Đorđe D. Sibinović

Izvor: Sedma Sila

Related posts