Dalibor Danićič: „Samo u ovom vremenu možemo da pobedimo svoju palu prirodu“

U dvadesetom, a naročito dvadeset i prvom veku vidljiva je sveopšta i sveprisutna otuđenost čoveka od sopstvene prirode. Moguće da je tako bilo i vekovima unazad, ali danas je postalo gotovo očito da se milijarde ljudi svakoga dana davi u sopstvenoj gorčini nezadovoljstva koje pokušava da neutrališe na različite načine.

No, svako bira ili da pobegne od realnosti ili da se suoči sa njom tako što će, baš kao i Sizif, kotrljati kamen sopstvenog psihičkog tereta i prihvatiti sudbinu koja mu je namenjena. Na tom putu je, čini se, najvažnije da čovek spozna i prihvati sebe ma kakav god da jeste, jer će samo tada moći da doživi iskonsku promenu.

Možda je vek u kome živimo prepun apsurda i kontradiktornosti, ali sve dok postoje ljudi koji veruju u mogućnost čovekovog povratka sebi, čovečanstvo ipak jeste na dobrom putu. Pozitivan primer ove tvrdnje svakako predstavlja i zajednica Ultra trkač Srbija na čelu sa Daliborom Daničićem srpskim ultramaratoncem, pesnikom i osnivačem organizacije Građansko Novinarstvo. Ovo je njgova priča.

Kako se javila ideja za osnivanje zajednice Ultra trkač Srbija i koji su svetonazori utkani u njenu srž?

Pre svega hvala vam na interesovanju. Ultra Trkač je nastao iz moje neprestane želje da nešto promenim, na prvom mestu sebe, i u tome mi je bila (i još uvek jeste) potrebna pomoć. Obratio sam se Bošku Ćirkoviću Škabu i pozvali smo ljude da nam pomognu. Danas, nakon 7 godina besplatnih sadržaja, Ultra Trkač ima nebrojen broj članova, ali i dalje malo onih koji su zapravo deo ideja, tj. imaju udela u istoj, jer to što neko trenira i pretrčava trke, ne znači ništa. A svetonazor: pokušaj da budeš trag, a ne mrlja.

Zbog čega je baš ultramaraton privukao Vašu pažnju i šta je to što ovu sportsku disciplinu odvaja od običnog maratona sem, naravno, pretrčane kilometraže?

Sporstka disciplina nema veze sa tim. Ima jako ozbiljnih sportista i ljudi koji život posvete jednoj disciplini. Posvete život jednoj sekundi, ako je u pitanju rezultat. Tako da bih izbegao priču o tome kako je nešto obično, a nešto drugo neobično. U tim dužinama sam tražio strpljnje za život. Jednostavno volim momente gde svesno uvodim sebe u stanja kontrolisane iscrpljenosti jer samo tada mogu zapravo da vidim šta sve tu ima (u meni) i šta još preostaje. Sad sam već siguran da je to neka vrsta hodočašća i svedočanstvo žive vere.

Šta znači biti ultramaratonac u sportskom i filozofskom smislu i koliko čovek, pored fizičke spreme, mora biti mentalno spreman da bi se bavio ovom disciplinom?

U svakom smislu znači: ne žaliti se. U našem filmu Dani Divova 2 sam rekao da je moja majka najveći ultramaratona koga ja poznajem. Ona nikad nije trčala, a sve je stigla i postigla. U pitanju su neki nemerjivi kilometri i za to se čovek sprema ceo život. Doći do toga da kažeš “ja”, a pomisliš na sve osim na sebe.

Otvorena Knjiga nedavno je objavila i Vaše delo U cilju kraja nema koje možemo čitati i kao zbirku pesama i kao autobiografiju. Šta, zapravo, znači da cilj nema kraja? I da li čovek stalno mora imati ciljeve da bi živeo ili je njegov život, već dolaskom na ovaj svet, sam po sebi cilj?

Cilj, za mene, je svedočiti živu veru u živoga Boga. Biti vesnik večnosti. Hristov at. Uteha ovom svetu. Svedočanstvo da je moguće biti deo sveta, ali ne ići u korak sa istim. Radost jednog dana jer je upravo u njemu sadržano hiljadogodišnje iskustvo. A to će biti dato samo stpljivima tj. onima koji su spremni da otrpe isti taj dan. Sve te kilometre sam pokušao da opišem u gorepomenutoj knjizi.

Kada smo kod pisanja, šta je ono što Vas najviše motiviše da se bavite poezijom? Odakle crpite inspiraciju i da li je pisanje beg ili suočavanje sa realnošću?

Pisanje jeste moja realnost. Čak i meni koji nisam pisac, niti nastojim da to budem. Možda zato što po prirodi nisam realan čovek, barem ne na način kako savremeni čovek to vidi. Između savremenosti i svevremenosti, uvek ću izabrati drugu opciju. Knjiga, film, pesma ili bilo koji trag koji pokušavam da ostavim je ništa drugo do pokušaj da čujem eho: Biće sve dobro. Biće sve dobro. Biće sve dobro. Eho-zajednica.

Na početku dokumentarnog filma Dani divova 1 kažete da kada trčite poželite da budete bolji muž i brat. Koja je spona između fizičke aktivnosti i toga da se bude bolji čovek i da li nam je i zbog čega u 21. veku fizička aktivnost preko potrebna?

Spona je čovek. A čovek je biće pokreta, u svakom veku. Svima nam je kretanje zajedničko. A ne znam da li je to potrebno svakom čoveku, očigledno da nije. Što je opet u redu jer je i u tome sloboda, pa da i idemo u smeru nebića.

Već dva puta ste pretrčali TOR – jednu od najvećih ultramaratonskih trka u Evropi. Šta je ono što Vas je motivisalo da ne odustanete i da preko 330 kilometara stremite ka cilju? Šta Vam je davalo najjaču motivaciju u trenucima kada ste želeli da odustanete?

Ne znam, zaista. Tako sam osećao, tako i sad osećam. Nisam planirao da odustanem tj. gledao sam na sve načine da poverujem da je moguće. Sad iz ove perspektive sam svestan da je sve to mnogo teško, ali u tom trenutku nisam zaista ni želeo da razmišljam o težini – nego o sebi kao mogućem u “nemogućem”. Sve to sam prešao, a da nisam ni krenuo. Alpi se prvo prelaze na Košutnjaku. Prvo zamisliš Želju, pa tek onda “duvaš svećice”.

I u prvom i u drugom delu Dana divova pored velike psihofizičke borbe, gledalac se upoznaje i sa nekim od najlepših krajolika u Evropi i prosto poželi da italijanske Alpe vidi uživo. Možete li sa našim čitaociama podeliti lične impresije vezane za svu tu veličanstvenost pirode? Kako ste se osećali kada ste se prvi put susreli sa ovim nepreglednim prostranstvom?

Priroda nam je pri rodu. Plakao sam na Alpima svaki put, plakao sam na Himalajima, na Dolomitima, na Nebeskim stolicama, na Staroj Planini, Rtnju, Ostrvici, Bukulji. Gde god se osećam sigurno. Kao dete, šta god da mu se desi izdržaće da ne plače. Sve dok ne dođe kući. Planine osećam kao svoj dom.

Koliko je važno da u ovim vremenima verujemo u Boga, u Kosmos odnosno Univerzum i zbog čega se moderan čovek sve više udaljava od ovih postulata? Šta je, po Vašem mišljenju, ono što nas danas najviše odvaja od Tvorca?

Opet, meni je važno. Pardon, najvažnije. Ne samo u ovom vremenu, nego sve vreme. To je ono što ja osećam. Neko drugi oseća nešto drugo. I to je u redu. Čovek je odvojen od čoveka. Modernog čoveka je još Dostojevski opisao u liku Stavrogina. Sve razume i svemu se podsmeva. Cinik svoje vrste. Zarobljen sobom, prezire sve oko sebe. Samim tim, ovo je najbolje moguće vreme jer samo u ovom vremenu možemo da pobedimo svoju palu prirodu. Da se pridignemo i ponovo prohodamo. Retko ko pamti trening u savršenim uslovima.

Trenirate i po kiši, i po snegu, i po suncu, i to uglavnom u prirodi. Da li je, zapravo, otuđenje od pirode jedno od glavnih krivaca za odsustvo dobrote u ljudima, kao i porast psihičkih bolesti duše? Kako čovek sebe može najbolje motivisati da se više druži sa prirodom?

Žive kvarni ljudi i na selu, tako da nije. Bio sam skoro u selu Trudelj, u Šumadiji, i tu meštani (deset kuća) bacaju đubre na mini-deponiju pored puta, koja se zavrava u njihovom potoku i sve to se dešava kilometar pre etno sela, od koga manje-više žive neki ljudi iz istog tog sela. Jednačina bez nepoznatih. Otuđenje od Boga dovodi do otupelosti za bližnje, ljude u blizini. Čast izuzecima, izuzetnim ateistima. Vratićemo se kad počnemo da jedemo plastiku, a to će brzo. GMO hrana, pametne bombe, a vođe na antidepresivima. Rane bole dok se ne zaleče. Lekar leči, a priroda izlečuje.

Na koji način vršite upis novih članova u Ultra trkač Srbija, da li je potrebna posebna fizička sprema da bi se postao deo ove zajednice? I kakve sve sportske i književne podvige možemo očekivati od Vas u budućnosti?

Potrebna je hrabrost. Ništa više. A ko je hrabar? Onaj koji ima mnogo više smelosti, da u svoje srce i u svoje biće stavi nešto realno mnogo manje od sebe – proglasivši ga mnogo većim od sebe i da se za to žrtvuje. Što se tiče budućnosti zaista ne znam. Voleo bih da i u buduće ne žalim za prošlošću. A nadam se da ćemo 2033. godine, u selu Besmrtnika, uspeti da snimimo poslednju scenu našeg sledećeg filma. Ako Bog da.

Ukoliko želite da naručite knjigu Dalibora Daničića U cilju kraja nema, možete posetiti sajt Otvorene Knjige. Takođe, imate sve preporuke Čupave Kelerabe da pogledate dokumentarne filmove Dani Divova prvi i drugi deo, jer priča ovih ljudi ima moć da najiskrenije dotakne i najdublje motiviše u cilju da se bude bolji Čovek.

Autorka: Milica Milošević

Related posts