Kad se ništa drugo ne može

Najviše me iritira ono: „Daješ mu za drogu“, ili: „Oni prose organizovano, žive od toga k’o bubreg u loju“. Budimo realni i potpuno otvoreni da, makar na sekund sagledamo stvari onako – kako nas nisu vaspitavali. Pokušajmo da obujemo tuđe cipele iako su nam nepoznate, neudobne, male ili velike…

Počnimo od te droge: Narkomanija je bolest celog sveta, koja prodire u sve pore društva i sistematski uništava čoveka malo po malo. Jede te mnogo više, dublje i bolnije od bilo koje druge zavisnosti. Pojede ti novac, prijatelje, porodicu, ako si to uopšte i imao, jer mnogi nemaju, pa se zato „prodrogiraju“. Dođeš do momenta kad ti više nije bitno da l ideš ispeglane odeće ili ne.

Padneš toliko da ti moral ili dostojanstvo ne znače baš ništa, zato što bez redovnog fiksa imaš bolove, drhtiš k’o prut i nemaš gde. Obično si već tad ostao bez svega i bez svih. Nemaš više to odelo, ako si ga ikad i imao. Nemaš kola, opet ako si ih i imao.
Nemaš gde i kome da se vratiš, ako si ikad i imao… Nemaš bogate i posvećene rođake, ako si ih ikad i imao.

Jedino što imaš je ta zavisnost zbog koje lažeš, kradeš, jebavaš se i prodaješ na sve moguće načine zato što ti je dobro samo kad se uradiš. Klinike za odvikavanje su preskupi, davnašnji san koji se vremenom razbio poput one staklene čaše koju si u besu na pod bacio. A, sve je počelo iz zezanja, aj da probam… Neće mi biti ništa i prestaću, majke mi. Ali, bilo ti je samo tad lepo, samo tad si bio dovoljno lepršav da voliš sebe i svet oko sebe, da uživaš…

Možda su ti i pričali, ali nisi prestao, niti si mogao da im objasniš kako si se osećao. Još manje možeš sad – kad te više niko u oči ne gleda i kad se vučeš poput krpe ulicama nekog, tebi novog grada, podzemlja, dna… Mrziš to što jesi, ali nazad ne možeš, a ni napred, kao neko novo, tek rođeno i potpuno čisto biće. O, ne! Život nije film, pa da vratiš scenu i pogledaš je opet ili da ubaciš neki lepši kraj, kao u knjigu, recimo. Slično je sa svim bolestima zavisnosti, osim s cigaretama, jer one najmanje menjaju čoveka.

Ajmo sad na organizovano prošenje, do one dece koju iz nekog ćoška posmatra neki veliki batica, koji će da ih prebije, ako njegova zarada ne bude donešena. U svim većim gradovima i svim mogućim vremenskim uslovima na ulicama šetaju ta deca koja su nekad, nekako postala vrbovana. O njima apsolutno niko nije brinuo, dok ih taj batica nije našao i „zaposlio“.

A, možda se ipak i neko brinuo, ali nije baš u tome uspeo. U najboljem slučaju dobiće par šamara i neke ostatke za večeru, ako dovoljno ne donesu. O najgorem ne želim ni da razmišljam. Samo nekad, kad mogu, nešto dam. Sitniš, možda sendvič ili lajk. Znak podrške, želju da se razume, kad se ništa drugo ne može.

Autorka: Milica Janković

Foto: Pinterest

Related posts