Proza: Miš u kuhinji

Sve se teže živi. Ne može čovek da izađe na kraj samo sa jednom malom penzijom. Otkad je Bogoljub umro, bog da mu dušu prosti, primam 70% njegove penzije, ali to nije mnogo više od one moje. Cene divljaju, a u stanu svako malo treba nešto da se popravlja. Ni ja nisam ništa bolja – i meni često treba novca za lekove i preglede. Srećom, kad se Sanja sa porodicom odselila u Nemačku, ostao je njen stan, na lepom mestu, na Vračaru. Žao mi je što se ne viđamo često…

Proza: Dobro došli u Hedoniziju

Jedan džemkast čova srednjih godina, sa povelikm podbratkom u bordo plisanom odelu i leptir mašnom u istoj boji sa belim sitnim tufnicama, stajao je, uspravan ponosito, na ulaznoj kapiji od čistog zlata. Oči male, žmirkale su, prelećući čas na jednu čas na drugu stranu, tražeći potenicijalnog kandidata kome bi poželeo dobrodošlicu u carstvo prestiža i glamura. Stajao je tako ispred kapije, ravnodušno udarajući u doboš, uzvikujući, sa posve eklektičnim entuzijazmom, koji je bio u suprotnosti sa njegovom pojavom: „Dobro došli u zemlju Hedoniziju. Ovde ćete naći oduška za sva vaša…

Proza: Reči su menjale smisao

Želeo sam da napišem knjigu, knjigu veću od svih, Bibliju, Kuran i Talmud zajedno. Ona će biti sva mudrost ovog  sveta  na jednom mestu. Ali kako početi. Kako sve to oblikovati  u celinu. Krenuo sam sa romanom, ali nije išlo. Isto je bilo i sa pričom. Onda sam ispevao pesmu, imala je  samo tri stiha. Ali od nečega se moralo  početi. Pesmu sam širio, i  postajala je priča. Priča je imala svoje tokove kao reka i počela se račvati na sve strane,  čineći pravi roman.  Roman sam  pisao kao testament,…

Proza: Anđeo osvetnik

Rakel je jedan od sedam arhanđela. Njegov zadatak je da drži posrnule anđele i demone pod kontrolom, da sudi svima koji prekrše pravila. Uništava zle duhove, a pale andjele baca u pakao. Knjiga proroka Henoka, 2. ili 1. vek p.n.e Nedavno U Hotelu Splendid u Bečićima, 35-godišnja Darja sa ćerkom Keti, drugom decom i roditeljima uživa u poslepodnevnom suncu na terasi iznad mora. Krajem septembra – najlepšeg meseca na Budvanskoj rivijeri – organizovala je dečji maskenbal za ćerkin sedmi rođendan. Neki su se došli iz Podgorice, ili iz Dubrovnika, drugi…

Proza: Netko će drugi

Otkad sam zašla u respektabilne godine, odlazak tramvajem od točke A do točke B zna se pretvoriti u pravu pustolovinu. Vjerojatnost da ću izaći na pravoj stanici obrnuto proporcionalna je ozbiljnosti teme o kojoj razmišljam. Ako samo sjedim i gledam kroz prozor, gotovo je sigurno da ću izaći na željenoj postaji.Četvrtak je. Četvrtkom idem na thai chi u Maksimir. Pazim na izlazak, jer obično kasnim. A i postalo je prilično zahtjevno naći ih, jer stalno mijenjaju lokaciju i ako ne stignem na vrijeme moj tai chi se pretvori u trčkaranje…

Proza: Taj tajni predmet žudnje

 Svoju dugu plavu kosu snažno je zabacivala, šibajući me njome kao bičevima.Grudi su joj se  sudarale a ramena podrhtavala. Ritam se pojačavao. Bedrima je poskakivala  sa mojih kukova. Jecaj je prerastao u krik a trzaji tela nagoveštavali  blizinu njenog orgazma. Ja sam netremice gledao iznad  središta njenih  grudi. Povremeno sam je jezikim dodirivao.      Nismo se poznavali do pre mesec dana. Za mene, ona je bila jedna od bezbroj devojaka koje su  šetale gradom. Lepršave haljine činile su ih  kraljicama modne piste koja se zvala  glavna  ulica  prestonice. Ali sve su…

Proza: Slika je postala život

 Neki su šetali, neki stajali kraj prozora, neki su sedeli. Ali kao da jedni druge nisu videli, nisu videli ni lepotu prvog prolećnog sunca koje je svemu, nakon duge i hladne zime, davalo život. Njihovi pogledi  vraćali su se u njihovu svest, bez spoljnjeg nadražaja, kao da su bili odbijeni od velikog zida. Taj zid nastajao je godinama,  u njihovoj svesti,  i svakim danom dodavali su mu još po jednu ciglu, dok se njime nisu potpuno zaokružili. Bojali su se tog spoljašnjeg sveta  u kome više nisu nalazili sigurnost a…

Proza: Cvijeće za noja

“Znam da je svijet u modricama i da krvari, i iako je važno ne ignorisati njegov bol, važno je odolijevati zlu. Kao i svaki neuspjeh, haos sadrži informacije koje mogu voditi ka spoznaji – čak i ka mudrosti. Poput umjetnosti.” Toni Morison – Možda je sve to počelo one noći kada sam prvi put muža našla u paklu zavisnosti i povezala sve ono što sam dugo ignorisala. Možda kada sam mu nakon 11 godina braka rekla da želim razvod. Možda kada sam tog istog dana prijateljima rekla da mi je…

Proza: Ratne godine

Ta 1934. beše tako hladna, da su i vukovi jako zavijali osećajući nesnosnu hladnoću i u potrazi za hranom koje sve manje beše. Trnava, selo podno Ćelijana, tada beše prekrivena snegom iako je mart. Polovina marta uvek donese koji zrak sunca, ali ovoga puta nije bilo. Rodio sam se 14. marta od majke Julke, rođene Stanković i oca Marka, poreklom iz Niša. Aleksići su , kako mi je pričao otac, došli sa juga. Tu južnjačku crtu , čini mi se, nose pokolenja. Ja nisam znao ko je kralj Ujedinitelj, nisam…

Proza: Kratke priče Peđe Ristića

POŠTENI NALAZAČ Uvek nosim mobilni telefon u zadnjem džepu pantalona. Kad treba da sednem, ja ga izvadim, da ga ne bih slomio. Zato mi se već nekoliko puta desilo da mobilni negde ostavim, zaboravim i izgubim, ali ovo je bilo nešto posebno.Nijedna taksi firma nije mogla da mi pošalje vozača, jer je bio odvratan kijamet u Beogradu. Dobro sam se obukao i hrabro izašao na kišu i rekao sebi: Ako nema taksija, ti prošetaj, nema veze ni ako malo zakasniš u „Kalenić”, drugari će sačekati. Tamo se nalazimo svakog utorka…

Proza: Žeđ

Nema ništa gore nego kad usred leta nestane vode, a uhvati te žeđ. Popio sam sve što se od pića našlo u kući, čak drmnuo i malo rakije, pa opet ništa, grlo suvo kao da kap nisam popio.  Bila je to čudna neka žeđ. Zaklјučio sam da mi čekanje da gradski vodovod otkloni kvar nije saveznik, pa sam otišao do obližnjeg mini-marketa.   Znoj se cedio sa mene kada sam sav unezveren ušao u lokal i još sa vrata potražio vodu, po mogućstvu onu sa posvetom Paola Koelјa. Postao sam njen…