Svi ljudi po naravi teže znanju. To je rekao Aristotel, poznat kao jedna od onih sedih, namrštenih i nadasve mudrih glava, pa zašto mu ne bismo verovali? Ovoj tezi u prilog ide i pogled na celokupnu civilizaciju. Da ta nezaustavljiva težnja za saznanjem nije fakt sveukupne ljudske egzistencije, ne bismo imali naučni progres, filozofiju, modernu tehnologiju i reality show. Naročito ovo poslednje.
Moja baba, kao jedno inteligentno, a samim tim, po Aristotelovoj definiciji, znanja žedno iliti radoznalo biće; imala je naviku da po ceo bogovetni dan sedi na pendžeru i snima okružno stanje stvari. Taj poriv bio je toliko jak da ga nije mogao zaustaviti ni neudobni sims, ni reuma nastala zbog istog, kao i zbog konstantne izloženosti promaji. Ipak, ovaj vid širenja kruga znanja imao je i goru stranu: pogled je dopirao samo do ćoška. Medjutim, posredstvom školovanih, a isto tako novih saznanja žednih ljudi; stvoren je novi, bolji prozor. Prozor u svet. I to na dlanu. Time je civilizacija ušla u novu eru. Eru novih saznanja, novih interesovanja, i što je najbitnije, novih pogleda od kojih su svi bili upereni u čudesnu kutiju.
Samim tim, čuvena poslovica da bez muke nema nauke momentalno je osporena. Sedneš lepo u fotelju, dovatiš guvernalu u vidu daljinskog upravljača/ tastature/ telefona i sve vidiš, sve čuješ, sve znaš. Od kulture, preko politike pa do esecijalnih pitanja ličnih života pojedinaca. I što je bitno pomenuti, a što beše civilizacijska težnja od antičkih dana, sve su se nauke napokon ujedinile, stopile u jedno. Savremeno informisanje pruža svestranost, te se danas na svakom koraku mogu naći konobari koji se razumeju u psihoanalizu, kasirke koje se razumeju u istoriju, automehaničari koji se razumeju u medicinu, staramajke koje se razumeju u politiku i strukovni ekonomisti koji se razumeju u sve, a ponajviše u filozofiju.
Međutim, iako je krug znanja danas de facto proširen, postoje pitanja na koja se mogu ili ne mogu dati odgovori. Držeći se vitgenštajnskog principa da se oko nečega što se ne zna i ne može znati, ne treba dizati prevelika buka, čovecanstvo se od irelevantnih okrenulo relevantnim pitanjima: nikada nećemo saznati kauzalne zakone na mikroskopskom nivou stvarnosti, zašto su nestali dinosaurusi, ima li svemir granice i gde to riba vodu pije; ali zato možemo znati ko se sa kim bije, ko se drži svoje prije, šta je kome najmilije, šta ko mesto vode pije, i koje svoje mesto brije. Takođe, iz gorenavedenih razloga treba zanemariti sve te apstraktne ličnosti poput države ili Evrope, apstraktne entitete kao što su društvo, moral ili pravda, i imaginarne ličnosti i događaje koji postoje samo na filmu, u književnosti i sličnim, nerealnim dimenzijama. Ovo je realna svest i realan svet! Sa realnim problemima, radostima i navikama! Znanje dakle treba usmeriti na realnost! To je još Bekon provalio! I u to, empiristicko i pragmatisticko ime, čovecanstvo krupnim koracima grabi prema jedinoj istinskoj ideologiji, prema najvećem izmu, najboljem među svim izmima, prema realizmu! Prema Realitiju!
Reality je znanost novog doba! Sve što ste oduvek hteli da pitate, sad će vam se kazti samo. Dobrovoljno! Predsokratovci su mislili da physis voli da se skriva! Sholastičari su skrivanje protumačili kao transcedenciju, te su jurnjavu za istom definisali kao gordost i uvrstivši je u smrtne grehe sputavali razvoj saznanja. Ali to je sve bilo u one dve stare ere. Najnovija era ne zna za skrivanje, nema tajni – čemu tajne kada želimo sve da znamo! Kako bismo uopšte nešto mogli da znamo ako nam nije već pruženo, ako nije dostupno? To bi bila čista kontradikcija! Zato sada svi, izdignuti do ovog nivoa svesti, ne smemo imati ništa skriveno, tajno, maskirano! U ime nauke moramo izaći sa svim svojim intimnostima u svet! U prozor u svet!
Evo, komšija Vita se već oženio kroz taj prozor! Nije zato što Akademija Reality Znanosti sve finansira. Vita je shvatio da je to kulturološka stvar. Kako bi sebe mogao nazvati intelektualcem ako mu svadba nije prikazana u udarnom terminu, ne bi li je videli svi koji ga znaju i ne znaju? Kako bi on, kao istaknuti član Odbora za Reality Eksperimentalnu Sociologiju (ORES) mogao da debatuje o tudjim svadbama, štaviše, kritikuje ih i ocenjuje na skali od 1 do 10 ako sopstvenu nije stavio na uvid populaciji? Odmah je bilo jasno kakva je Vita elita, i svi ćemo glasati za njega na narednim izborima. Onako vispren i fotogenican sigurno će dogurati na najvisi Reality level: u Skupštinu!
I ne samo to. Mislim da je Vita, sem što je renesansni tip ličnosti, pre svega i humanista – on je dopustio celom komšiluku da se slika sa njim, tancujući oko mladine torte u papučama, da se svi vidimo u kadru, da se svi pokažemo kao proleteri borbe za otkrivanje sveta kao takvog. A kako je humanizam vazda bio povezivan sa prosvetiteljstvom, Vita nas je sve i prosvetlio. Svi smo rešili da krenemo njegovim stopama.
Mi u kući smo prvo ćaleta prijavili za “Velika Vrata”. Moram priznati da se majka plašila da onako konzervativan (četvrt veka izučavanja mrtvih jezika ga je jadnička, malo unazadilo) neće proći prijemni test iz prve. Ali, svi smo vežbali zajedno sa njim, upadali mu u kupatilo dok se zapira, podržavali ga u istrajavanju u jednim te istim čarapama, a deda je dao najveći doprinos naučivši ga da duva u svirajku, i to nosem. Tako se ćale našao pred Velikim Vratima, i junački prošao kroz njih. Postao je miljenih nacije! Cela zemlja ga je gledala kako jede, hrče, skače u bazen sa nakovanjem oko vrata, i drži osmočasovni monolog o svojim problemima sa alkoholom, a onda, pod dejstvom istog prepričava svoja erotska iskustva. Svi smo bili ponosni na njega, ponajviše ja. I uvek ću mu biti zahvalan što mi je kao velikom sinu velikog mu tate, otvorio vrata infiltracije u drustvo i boljeg radnog mesta, i učinio da me svi gledaju sa dužnim poštovanjem.
Ispao je međuitim, u pretposlednjem krugu, jer je takmičarka Grudana očigledno bila veštija od njega u držanju litre “Cara Lazara” međ grudima junačkim. I ako je. To se zove patriotizam.
Ubrzo se, medjutim, pola sela kvalifikovalo u VV, a mi smo time ponovo bili bačeni u mirno more proseka. Moj veliki otac je tada rešio da povrati ugled familiji prijavivši se za “Prodajem Ženu”. Kamera ih je pratila od trenutka potpisivanja ugovora, sa kuferom para u gro-planu, sve do granice na kojoj su mami oteli pasoš i na lancu je odvukli u Dubai. Dramski efekat je nastupio kada su mlađi brat i sestra uplakani zapevali: “vrati tata mamu…vrati mamu tiiii… “ I svi su glasali za nas. Ta, odvajkada je poznato da najveće simpatije auditorijuma izazivaju kučići, mačići i deca do 10 godina starosti.
Ipak, ukoliko neko želi da ostavi traga u ovom svetu, da ga pokolenja pamte, pevaju ode i dižu spomenike na velikim trgovima malih mesta, ne može samo da hoda već utabanim putem. Taj mora otvoriti neki nov put, raskrčiti ga za nove generacije. Mora biti izumitelj! Mora biti epohalan! Mora radikalizovati stvar! Moja baba je bila jedan od pionira Reality ere, još na onom prozoru, pa bi red bio i da je dovede do njene poslednje konsekvence, njenog velikog vrhunca, da hrabro kroči u njenu najekstremniju varijantu. Već danima je u pregovorima sa jednom televizijskom kućom, i uskoro će pokrenuti novi Reality show, “48 sati sarana”.
Biće to sjajna stvar. Ekipa dolazi kod kandidata, prati njegove poslednje trenutke, uživo prenosi poslednje reči izgovorene u pero advokata, koji je ovom prilikom u ulozi voditelja i opušta atmosferu duhovitim komentarima. Evidentira se oproštaj od bližnjih na velikom piru sa sve trubačima, svaka se suza snima mikroobjektivom, da se vidi svako zrno soli u njoj. A onda, posle 48h, kandidat pije otrov, i samozadovoljno se oprašta od očiju sveta uprtim u njega. Tako veličanstvena smrt ne postoji ni kod Šekspira.
Ne poričem da se baba pomalo zenta od cele te priče, ali sa druge strane svesna je šta Reality znači. Svesna je da je sve to zarad širenja vidika celog sveta, zarad zadovoljavanja one iskonske ljudske težnje za širenjem kruga znanja. Pa, ako je Sokrat u to ime mogao mirne duše da ispije pehar otrova, može bogami i ona.
Foto: Pinterest
Autorka: Marija Ristić
