Proza: Komandant vojske garave

Rodio se 1799. u Ražnju od oca Ivana Ražnjalije. Kao mali, Atanasije zvani Tasa, doselio se u lepu malu varoš na Belici, Jagodinu. Kao i svako dete, voleo je da provodi vreme na reci, pecajući ribu. Bio je prgave i preke naravi. Znao je ocu Ivanu da uzvrati svaku reč. Otac je razmišljao šta će od malog Tase ispasti. Umeo je i da se potuče i da dođe kući sav poderan i crven. Majka se brinula za njega i preispitivala svoju odluku o preseljenju u varoš na Belici. Tasa je bio dobar i marljiv đak. Pamtio je sve što bi čuo. Saznavao je i učio u hodu. Školu je završio kao solidan đak, ali zbog nedostatka posla, otac Ivan ga šalje u Niš. Mladić je osetio takvu slobodu da je danima provodio vreme po niškim mehanama i kaldrmama. Voleo je da ostane po dve tri noći kod neke Nišlijke i da ga nema u svojoj kući. Lutao je, pio, voleo žene i potpuno uživao u slobodi koja ga ja skupo koštala. Trošio je poslednje očeve pare, a službe nije nalazio.

Jedne letnje večeri, naleteo je na dobrog porodičnog prijatelja Avrama Petronijevića. Prvo se skrivao da ga čika Avram ne vidi, ali oko sokolovo starog Jagodinca nije moglo ništa da ne primeti. “Sine!“ – povika stari Avram – “Pa šta to radiš? Rekao mi je Ivan da si ovde. Imaš li službe?“ Tasa je skrivao pogled negde u daljinu. Videlo se na licu mladog momka da krije duboku prazninu u sebi. Morila ga je svaka potrošena para koju mu je otac poslao. Čika Avram je znao da pročita mladog čoveka. Avram Petronijević, ugledni sredovečni političar, raspolagao je velikim iskustvom koje je stekao ovde i vani. Mogao je da vidi nezadovoljstvo mladog Ivanovića, koje mu se nadvijalo nad glavom kao kakva aura. “Vidi, sine, dobro je što si me mene video. Ti znaš da smo Ivan i ja stari prijatelji. Imam predlog za tebe. Pođi sa mnom u Carigrad u službu. Ja sam načelu deputacije. Naučićeš jezik, steći ćeš nova iskustva. Šta kažeš?“ – predloži Avram. Atanasije je znao da nema mnogo izbora. Nije ni dao sebi mogućnost da razmisli o čika Avramovom predlogu. Koliko sutra, bili su na putu za Carigrad.

Novembar 1820. za mladog Ivanovića beše veoma plodan. Tasa, kao svaki vispren mladić, brzo se uklopio. Naučio je turski, grčki, rumunski i ruski jezik. Koristio je svoj šarm ne bi li upoznavao mlade Turkinje i provodio noći kod njih. Učio je marljivo jezike, učio sve što je moglo da se nauči. Stari ruski poslanik Stroganov ga je uočio na jednom prijemu. Odmah mu je zapala za oko sirova inteligencija mladog Srbina i britak jezik kojim je odgovarao na pitanja. Tasa dobija ponudu da ode u Rusiju i bude izaslanik ruskog poslanika. Provodi godine u Rusiji sve do 1835. kada se vraća u Srbiju. Bio je u službovanju kod kneza Miloša sve do odlaska Miloševog iz zemlje. Za vreme prve vladavine kneza Mihaila , Tasa dobija ponudu da bude pisar kod ciganskog aračlije Jefte Stojanovića. Radio je marljivo i primenjivao sva znanja koja je stekao kao izaslanik u Rusiji. Znao je Tasa da neće ostati na tome da bude samo pisar. Često je išao jagodinskim ulicama i razmišljao kako bi napredovao u službovanju.

Godina 1842. bila je veoma važna za njega. Knez Mihailo je sklonjen sa vlasti, a na vlast je došla suparnička dinastija. Došao je knez Aleksandar Krađorđević kao legitimni naslednik Krađorđa Petrovića. Nije Atanasiju predstavljala izazov smena vladarskih porodica. Umeo je Tasa sa svakim. Znao je da je došlo njegovih pet minuta slave. Jefta Stojanović nije bio pristalica Karađorđevića i nije bio više za mesto ciganskog aračlije. Aračlija je sakupljač poreza, a ciganski aračlija je nekako imalo poseban ton svečanog karaktera za Tasu. Ko bio bio pogodniji da nasledi mesto starog Jefte od Tase?! Niko. Umeo je Tasa da uđe ljudima pod kožu. Visprenost i čista seljačka zdrava inteligencija su mu bili prozor ka ostvarenju svih želja. Ukazom kneza Aleksandra, godine 1842. Atanasije Tasa Ivanović postaje ciganski aračlija. Zvaničan naziv je bio Upravitelj vrhovni Cigana sviju. Umeo je Tasa da kaže da je treći čovek u Srbiji. Neretko se hvalio da posle “Knjaza i Mitropolita dolazi on“.

Bilo je onih koji su ga voleli i divili se njegovoj britkoj pameti, bilo je onih koji su ga mrzeli i prezirali zbog isticanja značaja svoje funkcije, a jedino nije bilo onih kojima je Tasa bio nevažan. Nije umeo da izazove ravnodušnost kod Jagodinaca. Bilo je svakavih emocija. Bilo je divljenja, poštovanja, prezira i mržnje. Ravnodušnosti prema Tasi nije bilo. Koristio je Atanasije svoju moć veoma često. Kažnjavao je Cigane za neposlušnost, ne osećajući ni trunku sažaljenja. Kontrolisao je sve Cigane u Srbiji. Morali su da daju porez ne bi li sve funkcionisalo, kako je umeo Tasa da kaže. Oko 90000 groša je moralo da legne u kasu .Moralo je. Zato je Tasa davao sve od sebe da to tako bude. Najviše je voleo da obilazi čerge. Zastajao bi kod svake i dobro bi pogledao šta u svakoj ima. Najviše je voleo da vidi kakvu lepu Cigančicu sa dugom crnom raspletenom kosom kako nosi vodu na leđima. Umeo je on da koristi obilato svoju moć. Cigani su ga se plašili. Znali su da je preke naravi i da ako ne urade ono što treba , biće surovo kažnjeni. Imao je i ljudskosti u sebi ciganski aračlija. Mnogo puta je mirio ciganske parove.

Jednom mu je došao mladi bradati Ciganin koji ga je molio da ode u njegovu čergu da ubedi njegovu Ciganku da ne ide i da ga ne ostavlja. Išao je Tasa i znao je da bude i miritelj ciganski. Ubedio bi mlade Ciganke da “Od ovoga bolje nema“. Kad bi video da zaista od nečega nema ništa, znao je i da razvede ciganski par. Govorio je “Kume, bolje ti je ovako, kad ti Tasa kaže“. Jednog ranog jutra u prostoriju, gde je Tasa radio, banuo je strai Ciganin, veoma uzbuđen. Tasa se u prvi mah naljutio kako neko može da ulazi tako u odaju “Trećeg čovek u Srbiji“. Kad je video da stari Ciganin nosi bukliju i flašu stare šljivovice obmotane šarenim peškirom, Tasino dobroćudno srce nije moglo, a da ne popusti. “ Šta oćeš, što si doš’o?“- glumio je Atanasije strogog aračliju. “Da te kaznim što mi sad tako ulaziš? Znaš li ti da posle knjaza, Mitropolita idem ja ?“ “Nemoj, kumim te Bogom“ – vikao je stari Ciganin. “Na nebu je Bog, a na zemlji kum, a ja hoću da ti to budeš meni i mojoj familiji“. Stari Ciganin je došao da moli Tasu da mu bude kum na svadbi sina. Znao je aračlija da ne valja odbiti kumstvo. Verovao je u Boga i božje zakone. Nije imao kud nego da pristane da bude i ciganski kum.

“Pa kad mogu da budem ciganski aračlija, mogu i ciganski kum. Živeli, kume“. Tasa je proveo dva dana i dve noći u kući budućeg kuma spremajući svadbu. Znao je da je ovo božji blagoslov. Doneo je kum vina, rakije, vreću sa novcem da daruje buduće kumove. Tražio je samo jedno od njih, ako se razvode , da ne traže od njega da on to radi. Sve što bi Tasa radio, radio bi od srca. Zato nije mogao da prođe da ne bude voljen ili nevoljen, obožavan ili neobožavan. Sve bi Atanasije izazvao sem ravnodušnosti. I u kući svojoj umeo je Tasa da podvikne. Voleo je svoju ženu Sofiju Ivanović i veoma poštovao, koja mu je izrodila troje dece, sinove Petra i Stevana i ćerku Jelenu. Bio je dobar muž i pažljiv otac. Posebno je bio slab prema mezimici Jeleni.

Posebno mu je bilo teško kada je 1848. leta gospodnjeg morao da krene u bitku na sever. Ova godina je godina velikog značaja za Ivanovića. Srbi iz unutrašnjosti pomažu Srbima severno od Save i Dunava. Tasa sakuplja 100 dobro naoružanih garavih vojnika iz Jagdoine, Smedereva, Valjeva, Šapca, Loznice i sa njima prelazi Dunav. Zvali su ga mnogi “komandant vojske garave“. Tasa je pokazao da nije samo vičan sakupljanju arača od garavih vojnika, već i komandovanju vojske svojih 1000 pokornih Cigana. Njegova vojska je raspoređena u Arad. Ponosni Ivanović je znao da mora da odnese pobedu nad Mađarima. Svaki dan je govorio svojim vojnicima da moraju da se vrate preko samo kao pobednici i nikako drugačije. Umeo je Tasa i da kazni ako bi video trag izdaje ili naslutio mogućnost da bude prevaren. Podjednako dobro je upravljao odredom kao što je sakupljao ciganski ‘arač. Brinuo je za ženu i dvoicu sinova koji su ostali da se nađu majci. Jelena je bila njegova posebna briga. Planirao je šta će i kako će kada se vrati. Nije bilo u njegovoj pameti mogućnosti da se ne vrati kao pobednik u svoju Jagodinu.

Tako je i bilo. Dobro obučenih 1100 Tasinih Cigana i 200 konjanika odneli su pobedu u Aradu nad Mađarima. Svakom je Tasa dao po 50 talira nagrade. Naredio je da niko ne sme ništa da ukrade. Niko ne sme ništa da odnese sa bojišta. Imao je običaj da kaže “Razoružaj neprijatelja, ne pljačkaj’.’ Slušali su ga njegovi garavi vojnici. Bili su posebno srećni kada ih je “gazda Tasa “ častio sa pedeset talira da nose kući. Bilo je nešto posebnog u tom čoveku. Pravdoljubivost je bilo njegovo drugo ime. Znalo se u Jagodini za njegove kazne, za strogoću, ali isto tako se cenilo njegovo poštenje. Sve pripreme za povratak u Jagodinu bile su u toku. Na putu od Arada do male varoši u srcu Kneževine Srbij , vojnici su prilazili i govorili Tasi koliko su srećni šro se vraćaju kao pobednici. Ušetali su u varoš pobedonosno. Tasino srce je bilo najushićenije kada je ponovo ugledao svoju decu, posbeno ljubimicu Jelenu. Odahnuo je kada je video da je sve na svom mestu.

Godine 1854. aračluk se ukida i Tasa dobija novo mesto. Prelazi u Aleksinac sa porodicom kao pomoćnik okružnog načelnika. Još četiri godine mirnog i bezbrižnog života su čekale porodicu Atanasija Tase Ivanovića, bivšeg ciganskog aračlije. Radio je on posao pomoćnika vrlo predano baš kao što je i sakupljao arač od svojih garavih vojnika. Nije mogao ni da nasluti šta se sprema. Godine 1858. ponovo dolazi do smene dinastija. Dinastije koje su se smrtno mrzele nosile su sa sobom svoje ljude, a odnosile neprijatelje. Tasa je bio neprijatelj Obrenovića. Stari knez Miloš se vraća u Srbiju. Odnosi sve što su Karađorđevići doneli. Sada već stari Ivanović bio je tekovina Karađorđevića. Nije mogao kao takav više biti na mestu na kom je. To je bio danak koji je morao biti plaćen. Takva su pravila i to je nešto što je i sam Atanasije znao. Sklonjen sa mesta pomoćnika sudije, dobija penziju i povlaći se u svoju kuću u Jagodini. Nije mogao mirno da provede svoje dane. Kuća mu je bila zapaljena, a Tasa nije mogao da odoli surovom naletu prošlosti koja ga je vrebala.

Veoma često bio je ponižavan i maltretiran. Znao je da kao neko ko je bio sve vreme uz kneza Aleksandra ne može da bude drugačije uvažavan. Kao čovek britkog jezika i jasne inteligencije, povukao se potpuno. Najviše ga je bolela bolest koja je zadesila Sofiju. Sofija je umrla, a to je za starog Ivanovića bila najdublja bol koju je doživeo. Nije ga više ništa vezivalo za Jagodinu. Mnogo puta je opsovao sebi u bradu ovu varoš koja mu je donela koliko slave toliko i nesreće. Odlučio je da ode što dalje. Preselio se u Beograd. Veliki grad je Tasi bio utočište za svoje nedaće. Čekao je svoje poslednje dane što dalje od epicentra svojih nevolja. Bio je srećan zbog svoje dece. Ostala su mu deca koja ga nisu razočarala, kao on svog oca Ivana. Znao je Tasa da je bio dobar otac. Umeo je da podvikne, pa i da udari. Često je sanjao Cigane kojima je ubirao arač. Veoma često mu je dolazio u san stari Ciganin koji ga je kumovao. Starog Ciganina odavno nije bilo. Tasa je znao da je to poziv da ode na večni počinak.

Jedne majske noći stari Ciganin mu je došao u san i vukao za rukav. “Ajde, kume da te častim, dobio sam unuka“. Otimao se Atanasije koliko je mogao, ali nemoć je prevladala. U noći 28. maja 1896. ispustio je svoju cigansku dušu i otišao u potragu za nekim novim Ciganima i nekom drugom nebeskom garavom vojskom. Duboka starost Atanasija Ivanovića bila je povod za mnoge priče. Neki su ga hvalili, a neki kudili. Niko nije bio ravnodušan. Stevan Ivanović, njegov drugi sin, želeo je da očevo ime bude upamćeno. Tada već ugledni profesor, Stevan, je poklonio Jagodini porodično imanje na kom će biti podignuta lepa česma, koja će nositi ime njegovog oca Atanasija. Otac je bio posebno ponosan na njegovo profesorsko zvanje. Znao je Stevan da mora nešto da uradi da bi očevo ime ostalo upamćeno. Očevi posmrtni ostaci preneti su u varoš u kojoj je Atanasije proveo najveći deo svog života.

Autorka: Marija Aleksić

Foto: Wikipedia

Related posts