Proza: Žeđ

Nema ništa gore nego kad usred leta nestane vode, a uhvati te žeđ. Popio sam sve što se od pića našlo u kući, čak drmnuo i malo rakije, pa opet ništa, grlo suvo kao da kap nisam popio. 

Bila je to čudna neka žeđ. Zaklјučio sam da mi čekanje da gradski vodovod otkloni kvar nije saveznik, pa sam otišao do obližnjeg mini-marketa.  

Znoj se cedio sa mene kada sam sav unezveren ušao u lokal i još sa vrata potražio vodu, po mogućstvu onu sa posvetom Paola Koelјa. Postao sam njen strastveni potrošač otkad sam otkrio da ima blagorodno dejstvo na moju inspiraciju (odraće me izdavač kao mačku ako ne predam rukopis do kraja meseca, već triput mi je produžio rok).  

Barem litar, ako boga znate! zavapio sam, izvinivši se komšijama koje su stajale u redu i rogušile se na mene. Nije mi u naravi da pazarim preko reda, ali šta ću kad mi vraška žeđ radi o glavi.  

– Nema više vode – reče simpatična buca za kasom.  

– Nema? 

– Nema vode sa posvetom Paola Koelјa.  

– Onda može i obična, dajte mi litar obične vode!  

– Nema ni obične. 

– Kako nema? 

Buca je slegnula ramenima.

– Pa to nema nigde na svetu! Čak ni u Africi nema da nema vode! – povikao sam. – Dvadest i prvi vek, a nema vode u prodavnici! Pa to je stvarno nečuveno! Sramota! 

– Sve se prodalo – skočila je bucka. – Danas ste svi naprasno ožedneli kao da ste pojeli vagon soli.  

– Ja bih na vašem mestu uzela neki sok. Volјa vam gaziran, volјa neki drugi – pogleda me bucka mrdajući obrvama. 

– Neka hvala. Od sokova sam samo još više žedan. 

– A pivo? Po ovoj vrućini najbolјe je popiti pivo! – opet će bucka. 

– Pivo tek ne dolazi u obzir! Utiče mi na dizajn stomaka. Zaokruglјuje ga.

– Onda crkni žedan – promumla sebi u bradu. 

Utom mi pristiže pojačanje.

– Krepasmo od žeđi! – vrisnuli su uglas njih desetak što su čekali red na kasi. 

Konačno se pojavio gazda mini-marketa. Omaleni ćelavac s olovkom u ruci i naočarima bez okvira, isprsio se ispred mene i gledao me ispitivački. Bez imalo pardona, održao sam mu slovo u ime svih nas koji ovde skapavamo od žeđi. Ako je on glava ovog prodajnog objekta, neka upregne sve svoje menadžerske sposobnosti i upotrebi sav svoj autoritet da nam smesta obezbedi pristojnu zalihu vode za piće, sa posvetom Paola Koelјa, ili bez nje.

– Ne mrdamo odavde dok voda ne stigne! – naglasio sam na kraju i lupio nogom o pod, da shvati ozbilјnost situacije.

– Nema potrebe – rekao je. – Već sam sredio stvar. 

– Šta si, bre, sredio?

– Sutra stiže kontigent sveže izvorske vode. Ali, umesto posvete Paola Koelјa, gospodo draga, moraćete da se zadovolјite vodom sa aforizmima Milorada Pavića na etiketi. 

– Valјda sa citatima! – primetila je bucka.  

– Kuš ti tamo, nisam te pitao za mišlјenje! – brecnu se on.  

– Pametnjakoviću! – stao sam u njenu odbranu. – Pavić nije pisao aforizme! 

– Ma nemoj – gazda je bio uporan u svom neznanju. – Ja znam šta prodajem, ako vi ne znate šta kupujete…

– E, ako je tako, ja je neću piti, pa taman crko žedan. Čekaću da dođe česmovača.  

– Nećemo ni mi! – zagrmeše moji sapatnici, kojih je svakog trena bilo sve više i više.

Ovo ne sluti na dobro, pomislio sam. Šta će biti ako još njih nekolicina nagrne ovamo?  

– Ko je lud da ovde čeka do sutra – rekao sam i demonstrativno krenuo napolјe.  

Na jedvite jade probio sam se do ulice i sa ono malo preostale snage produžio kući. Doći će valјda ona blјutava česmovača, bolјe i ona nego ništa.  

Doći će, ali ko zna kad! 

Uklјučio sam TV da saznam javlјaju li nešto o kvaru na vodovodnoj mreži. Uhvatio sam početak Gradske hronike. 

U toku je popravka kvara na glavnom vodovodnom cevovodu, rekao je spiker, ali kako nezvanično saznajemo, voda neće poteći sa slavina sve dok se ne prodaju sve zalihe vode sa aforizmima Milorada Pavića. Nјu će nezaposleni moći da dobiju ispod cene, penzioneri na veresiju, a ostali na odloženo plaćanje, premda je – kroz maglu se sećam da je rečeno, pošto sam ubrzo izgubio svest – slavni pisac naprasno počeo da piše aforizme, iako iz dobro poznatih razloga nije u stanju da drži pero u rukama. 

Ko zna kad bih se probudio da me nije tištila bešika. Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim gde sam. Odgegao sam se do kupatila i ustanovio da voda uredno teče iz slavine. Potom sam otišao do kuhinje, u fižideru nije bilo ni kapi one moje omilјene litarske, sa posvetom Paola Koelјa. Nešto baš i nisam bio žedan, ali trebalo je nastaviti sa pisanjem romana čim mi se razbistri u glavi, a ako nema one Koelјove vodice, nema ni inspiracije! 

Onda ništa, progunđao sam sebi u bradu. 

Uz kafu ću, onako zbrda-zdola, staviti na papir sve šta sam noćas sanjao, možda mi to posluži za neku priču, a posle, nema mi druge nego da nastavim s pisanjem romana – da, na redu je drugo poglavlјe – ukoliko ne mislim da platim penale izdavaču!

Autor: Zoran Škiljević

Foto: Pinterest

Related posts