Na uglu usana mi sjediš.Previše osmjeha može da te otjera.Na kućnom pragu pas nam reži,S riječima kreće i ljubav i potjera. Vinom se nekad tješim u noć,Kao da krv sve ne spira,Ne treba mi san ni pomoć,Treba mi jedna kafanska da zasvira. Nemoj da misliš da ne znam da pjevam.S tvojim imenom sve pjesme počinju.Kad nebom munje zasijevaju,Sjetim se tvojih ruku i tvojih očiju. Autorka: Aleksandra Lekić Vujisić Foto: Pinterest
Moja ćerka svira na trgu u gradskoj muzici neku skalameriju koja zamjenjuje klasični klavirsintisajzer ga zovu –kaže pogrdno moj tata kojeg ta buka užasno nervira Sinestezirano vrijeme udružuje sve zvuke i sva čula a ja se još nekako nadam da udružiće opet stare Slovene(stalno je molio boga da ne bude kao ja) – goli hirda ne udara na poene Ona svira valcer iz Prvog ešalona sovjetskog filma koji nisam stigla da odgledam ali pamtim neke rimejke domaće aluzijena tu temu Komsomolaca koji odlaze u kazahstanske stepes namjerom da se preko noći obogate Nisam ni morala da gledam(ta odživjela sam…
*Izbor iz zbirke pesama „Kalem“ čujem ga kako umoran dišena mom stomakuuspavljuje ga kapljica kišešum u mraku na mojoj koži toplina dahai miris julapo njemu hladna prašina strahaod mojih čula zna da slušam, ali ne čujemšta pjeva sanzna da diram, a ne milujemruke mu dlan neka spava na mom tijeludok dan svićekad mu sebe ne dam cijeluveć djeliće ja ću nebom zaplutatika istokui sa mišlju odlutatidrugom oku Autorka: Željka Vračević BIOGRAFIJA Željka Vračević je rođena 22. 9. 1991. godine u Prnjavoru. Osnovnu školu je pohađala u Gornjim Smrtićima, srednju Gimnaziju…
I meni pjesmu napiši!Možeš o onom danuKad smo na kišiDizali nebu glave,Ti, olupana i sjetnaU ime prošle slaveVraćala sjećanjapod kapke,A ja, maleni željan Tvojih pričaPored tebe ćutaoI držao ti prste…Pričala si da se ljepoteU dječje oči tkaju,PretjerivalaOnako kako to samo majkeznaju.Sjećam se da siumjelaDa pogled pustiš u plavoI da maštaš.Za sve si imala lijepo slovoA sebi nisi mogla da praštašI još uvijek ne znamzašto?Napiši pjesmuO onom danuKad sam ti tražioDa nas operu kiše.Tada si tiho rekla,Ali nekako za nijansu tišeNego što obično radiš,Da sam maliI čistI da sa menenema šta…
Dva kostura zagrljenau jeftinom sanduku,u nekom grobu bez imena,na nekoj poljani punoj života. Dok razmišljam o tome,ona uzima kolač,u kafeu punom ljudi,nekog sunčanog danaljudi glasno pričaju,svoje isprazne priče,ispričane stotinu puta. Stavlja ga u usta,dok joj se bala razvlači do brade.Mljacka.Užasno me nervira kada mljacka.Nekad sam to voleo. Daje mi pola kolača i pola svoje bale.Gađam je njime.Odlazim.Brzo…Kao prekinute misli. Da li ćemo i mi biti zagrljeni u nekom grobu bez imena?Na nekoj poljani punoj života.Svi sada ćute.Tako je bolje. Autor: Bojan Lojković Foto: Pinterest
Zarađuju za ć/živote,Ustaju rano i tihim se koracimaSpuštaju u ok(n)a,Jednako se plaše dana i tame,Žuljeva se svojih srame,LjudiZarađuju za (p)ok(r)ove. LjudiRastežu svoje t/penzije,Rano si rake kopajuDa potraže (u)mir,Jednako su živi i mrtvi,Počast budali, počast žrtviLjudiĆute jer t/krpe. LjudiNe znaju da li su d/pošli,Rado podmeću kičmu iMalo bubrega i v/pluća,Hladna su ovdje ljeta,Dobitna uvijek je šteta,LjudiNe znaju za v/bolje. Autorka: Aleksandra Lekić Vujisić Foto: Pinterest
Živim sa ćerkom i psomu garsonjeri koju nam je dogradio moj tataod penzije I osim što prebrojavam lezije i hvatam zjale ne radim ništa korisno Loš sam primjer majke, ćerke i uzorne građankea o atributima žene ne bih ni kroz linije tanke i široke – maruša i šušabi dotrajale na preskoke ležim kao mrtva riba koju tek ponekad struja talasa prodrma Ćerka mi je pijanistkinja uvijek me nekako naštima zbog nje se još ne puštam niz vodu i plašim struje da me ne zdrma ispod tuša Živim sa ćerkom i psom u malenoj garsonjeri što nekad je bila golema terasa gdje…
Atrofiranih osjećajaZa sve sem za korjenePuštam se pticamaDa me raznesuI da isklijamIz ničegaIz betona i kamenaKao Suncokret krajputašDa na kraku sunčevog plamenaDignem glavu ka nebuI udahnem svoj vazduhI svoju voduDa na svome usahnemI prospem se u sjemeBezimena da sebe nađemI šaka punih svoje zemljeVratim se kroz vrijemeU davni spokoj… Autorka: Jelena Kovačev Foto: Pinterest
Plazim se hladnoći,žutom lišću na betonu,mojoj senci koju ne vidim.Poezija je moj emotivni ćošak.Muzika – pražnjenje.Ti si postala mekša od juče.Mekoća te čini zrelijom. Razlistavam svoje misli,iz njih izlazi zebnjaza budućnost oblaka,koji su svakog dana sve crnji. Preslistavam album…Žute mrlje na fotorgrafijamaobjašnjavju korozijunašeg zajedničkog života. Opstanak je poduhvat u koji smo se upustili.Safari park u kome su životinje mrtve.Zaleđeni put iz kog isparava magla. Plaziš mi se sa troseda, dok jedeš voćni kolač.Usta su ti umazana od šlaga.Bosa stopala hvataju ritam muzike sa radija.Ne dam noći da ugasi dan.Ovaj dan…
*Izbor iz zbirke pesama „Kalem“ gledam ti lice u magli tamenas dvije samekonac i igla na svjetlu svijeće bora se čelou slabo tijelostarost je stigla ušivaš porub na mom rukavupovila glavuda vidiš bolje imala uvijek da sve istrpiši mene skrpišskladište volje i ne znam kada mi je promakloda te dotaklogodina breme i ne znam zašto dani su teklia nisu reklida me pripreme da jednog dana neće te bitii konca nitiušiću sama i da mi ništa faliti nećeko plamen svijećei nad njim mama Autorka: Željka Vračević BIOGRAFIJA Željka Vračević je rođena…
