Poezija: Guta nas zemlja

Nemir vojnika na straži
podrhtava u prozirnoj magli.
Čuva nas od izgubljenih ratova
koji će se desiti, kad nas više ne bude .

Prelazim sa jedne na drugu stranu.
Dvostruki špijun koji se pravda
ženi za odsutnost,
zaboravio je svoj identitet.

Bezlična masa praznine
curi niz prašnjavu komodu.
Usisavam ustajali vazduh iz trube,
koji se nastanio bez dozvole.
Zamišljam zvukove talasa u okeanu,
dok slušam reku koja plovi.

Ispod šešira, čoveka koji puzi,
živi ptica,
sakrila se od prirode koja je motri,
dok nestaje u blatu.

Karirana haljina žene, dok leprša,
ispisuje njenu tugu u vazduhu.
Plač deteta kome je ispao sladoled
postaje razvodnjena bara suza.

Kamiondžija bahato trubi,
proslavlja dolazak u grad.
Krst zakačen na retrovizoru,
objašnjava izgubljenost suštine.

Nadolazi vreme zaborava na sve
bitne stvari koje su postale plod
koji sa drveta pada na zemlju…

Koja guta sve nas.

Autor: Bojan Lojković

Foto: Pinterest

Related posts