Poezija: Pjesma za dječaka

I meni pjesmu napiši!
Možeš o onom danu
Kad smo na kiši
Dizali nebu glave,
Ti, olupana i sjetna
U ime prošle slave
Vraćala sjećanja
pod kapke,
A ja, malen
i željan Tvojih priča
Pored tebe ćutao
I držao ti prste…
Pričala si da se ljepote
U dječje oči tkaju,
Pretjerivala
Onako kako to samo majke
znaju.
Sjećam se da si
umjela
Da pogled pustiš u plavo
I da maštaš.
Za sve si imala lijepo slovo
A sebi nisi mogla da praštaš
I još uvijek ne znam
zašto?
Napiši pjesmu
O onom danu
Kad sam ti tražio
Da nas operu kiše.
Tada si tiho rekla,
Ali nekako za nijansu tiše
Nego što obično radiš,
Da sam mali
I čist
I da sa mene
nema šta da spere,
Da zauvijek čuvam sebe,
I da ne postoje kiše
Koje bi mogle pasti
I oprati takvu tebe.
Oko nas je bilo more
I grad koji voliš,
Kome si krala zore
Kao da sutra neće doći.
I zaista,
Vrijeme je stalo
I kapi su svirale
Svoju priču.
Za sreću nam je trebalo malo.
Ograda,
Kiša,
More
I nebo plavo.
Nismo primjećivali ljude,
A vidio sam da se čude
Kiši, gradu,
Nepokrivenom
Dječaku i majci.
Nisu mogli znati
Da nismo tu nego u našoj bajci,
Da imamo svoj brod,
I svoj vjetar,
I svoja jedra,
I da plovimo neki naš život,
Radoznao ja, a ti k’o nebo vedra.
Zato mi,
Baš danas,
Kad je nakon dugo vremena
Nebo opet plavo
I sunce ti miluje lice,
Oživi onaj dan
I novljanske ulice!
Baš danas mi napiši pjesmu
I stavi ih među one tvoje pjesme!
Znam da napolju vjetrovi bjesne
A ti ne voliš vjetar.
Zato
zatvori oči,
raširi jedra,
Vrati nam naš dan
Kad sam mali bio,
a ti k’o nebo bila vedra…

Autorka: Jelena Kovačev

Foto: Pinterest

Related posts

Leave a Comment