Poezija: Grad u čaši

Oguljena kolena na hladnom ispucalom betonu…
Kao vene na starom telu.
Tragovi biča urezani od tolikih udaraca.
Čuju se točkovi starog kofera koji škripe
po tom istom asfaltu.
U tom koferu je ceo jedan život.
Rastanak se morao desiti.
Sve to teško pada čoveku na kolenima.
Znao je da toga mora doći…

Ptica ispušta svoj kreštavi glas,
kao da kaže: Zbogom.
Čak i čovekov plašt više ne radi.
Posiveo je.
Nosi taj svoj plašt na leđima,
kao ranac pun kamenja…
težinu svoje patnje.

Njegov grad živi u čaši alkoholnog pića.
Malo po malo, on ispija taj svoj grad,
da ostane u njemu…
da ga pamti,
zauvek.

“Gde su otišle sve potrošene godine?“,
pita se čovek sa odranim kolenima.
Čekaju da ih nađe, da se zajedno sete dana kad su bili puni snage…
Kada su mislili da se svet može promeniti, na bolje.

Vuče svoj stari crni kofer izlepljen izolir trakom.
Nosi plašt na leđima kao dobar učenik.
Na ulici…
Nikog nema,
samo tužan čovek i
izlepljen kofer sa izlizanim točkovima.

Autor: Bojan Lojković

Foto: Pinterest

Related posts