ne idem više u Novi Sadmada i sadzadrhtim kada ime mu kažu neka se slutnja krišom uvučeko malo kučekad napuštenu nađe garažu sklupčaju se pokisli danii razbacanipo ladicama memoari košave zvuk, rumeno licemračne ulicei obasjani bulevari kao vrteška prolaze slikesvezane kikei saten mašna u boji lila smrznute ruke, mučna tišinabolna istinane idu skupa somot i svila o tome nikom ne pričam mnogoi od tad strogone idem putem za Novi Sad podvalio bi jeftin mi trikda pustim krikkad najzad shvatim da nisam mlad i da sam tada ponosan, ljutnegdje usputdragocjen biser…
Poezija: Zašto ne idem u Novi Sad
