Na uglu usana mi sjediš.
Previše osmjeha može da te otjera.
Na kućnom pragu pas nam reži,
S riječima kreće i ljubav i potjera.
Vinom se nekad tješim u noć,
Kao da krv sve ne spira,
Ne treba mi san ni pomoć,
Treba mi jedna kafanska da zasvira.
Nemoj da misliš da ne znam da pjevam.
S tvojim imenom sve pjesme počinju.
Kad nebom munje zasijevaju,
Sjetim se tvojih ruku i tvojih očiju.
Autorka: Aleksandra Lekić Vujisić
Foto: Pinterest
