Aforizmi Nedelja Neđe Paunovića (II)

Mnogo očajnika po glavi stanovnika praznih novčanika! Postoje li industrije ili postrojenja gde se stvaraju poštenja? Našli se pitanjem u čudu, oni što bi trebalo „mušterije“ da budu! Statistička je greška, kad se čovek u muči smeška. Po pitanju kvarnosti, mnogo je solidarnosti! Ja bih pod hitno da živim elitno. Stavljam veto na život k’o pseto! Zbog mirnog sna imam košmarnu svakodnevnicu! Mole se svi gladni da ustupe red još gladnijima! Nekako ide komentar, on i kriminal… Naoružajmo se strpljenjem, makar pucali u prazno. Autor: Nedeljko Neđa Paunović Foto: Pinterest

Poezija: Mak

Kroz iščezlu misaoKroz prazan dlanKroz pogled dalek i stranKroz tihi korakKroz prozirnu sjenkuDrhti crveni mak… Zove me sutonNebo me grliSlutnjom se boji zrakNedostajanje se zovešDuša vodi hrliKroz drhtavi crveni mak… Polja su zaspalaNi leptira nemaDiše se pjesma gluvaU polju je zastalaNebeska temaI mak je laticom čuva… Prigrli život, raširi krilaNek’ strast po srcu grebeZaplovi kroz mak jer leptir si bilaJoš jednom udahni sebe! Autorka: Jelena Kovačev Foto: Pinterest

Poezija: Guta nas zemlja

Nemir vojnika na stražipodrhtava u prozirnoj magli.Čuva nas od izgubljenih ratovakoji će se desiti, kad nas više ne bude . Prelazim sa jedne na drugu stranu.Dvostruki špijun koji se pravdaženi za odsutnost,zaboravio je svoj identitet. Bezlična masa prazninecuri niz prašnjavu komodu.Usisavam ustajali vazduh iz trube,koji se nastanio bez dozvole.Zamišljam zvukove talasa u okeanu,dok slušam reku koja plovi. Ispod šešira, čoveka koji puzi,živi ptica,sakrila se od prirode koja je motri,dok nestaje u blatu. Karirana haljina žene, dok leprša,ispisuje njenu tugu u vazduhu.Plač deteta kome je ispao sladoledpostaje razvodnjena bara suza. Kamiondžija…

Poezija: Pjesma

Na uglu usana mi sjediš.Previše osmjeha može da te otjera.Na kućnom pragu pas nam reži,S riječima kreće i ljubav i potjera. Vinom se nekad tješim u noć,Kao da krv sve ne spira,Ne treba mi san ni pomoć,Treba mi jedna kafanska da zasvira. Nemoj da misliš da ne znam da pjevam.S tvojim imenom sve pjesme počinju.Kad nebom munje zasijevaju,Sjetim se tvojih ruku i tvojih očiju. Autorka: Aleksandra Lekić Vujisić Foto: Pinterest

Poezija: Treći tango

Moja ćerka svira na trgu u gradskoj muzici neku skalameriju koja zamjenjuje klasični klavirsintisajzer ga zovu –kaže pogrdno moj tata kojeg ta buka užasno nervira Sinestezirano vrijeme udružuje sve zvuke i sva čula a ja se još nekako nadam da udružiće opet stare Slovene(stalno je molio boga da ne bude kao ja) – goli hirda ne udara na poene Ona svira valcer iz Prvog ešalona sovjetskog filma koji nisam stigla da odgledam ali pamtim neke rimejke domaće aluzijena tu temu Komsomolaca koji odlaze u kazahstanske stepes namjerom da se preko noći obogate Nisam ni morala da gledam(ta odživjela sam…

Poezija: Krug

*Izbor iz zbirke pesama „Kalem“ čujem ga kako umoran dišena mom stomakuuspavljuje ga kapljica kišešum u mraku na mojoj koži toplina dahai miris julapo njemu hladna prašina strahaod mojih čula zna da slušam, ali ne čujemšta pjeva sanzna da diram, a ne milujemruke mu dlan neka spava na mom tijeludok dan svićekad mu sebe ne dam cijeluveć djeliće ja ću nebom zaplutatika istokui sa mišlju odlutatidrugom oku Autorka: Željka Vračević BIOGRAFIJA Željka Vračević je rođena 22. 9. 1991. godine u Prnjavoru. Osnovnu školu je pohađala u Gornjim Smrtićima, srednju Gimnaziju…

Poezija: Pjesma za dječaka

I meni pjesmu napiši!Možeš o onom danuKad smo na kišiDizali nebu glave,Ti, olupana i sjetnaU ime prošle slaveVraćala sjećanjapod kapke,A ja, maleni željan Tvojih pričaPored tebe ćutaoI držao ti prste…Pričala si da se ljepoteU dječje oči tkaju,PretjerivalaOnako kako to samo majkeznaju.Sjećam se da siumjelaDa pogled pustiš u plavoI da maštaš.Za sve si imala lijepo slovoA sebi nisi mogla da praštašI još uvijek ne znamzašto?Napiši pjesmuO onom danuKad sam ti tražioDa nas operu kiše.Tada si tiho rekla,Ali nekako za nijansu tišeNego što obično radiš,Da sam maliI čistI da sa menenema šta…

Poezija: Ljubav

Dva kostura zagrljenau jeftinom sanduku,u nekom grobu bez imena,na nekoj poljani punoj života. Dok razmišljam o tome,ona uzima kolač,u kafeu punom ljudi,nekog sunčanog danaljudi glasno pričaju,svoje isprazne priče,ispričane stotinu puta. Stavlja ga u usta,dok joj se bala razvlači do brade.Mljacka.Užasno me nervira kada mljacka.Nekad sam to voleo. Daje mi pola kolača i pola svoje bale.Gađam je njime.Odlazim.Brzo…Kao prekinute misli. Da li ćemo i mi biti zagrljeni u nekom grobu bez imena?Na nekoj poljani punoj života.Svi sada ćute.Tako je bolje. Autor: Bojan Lojković Foto: Pinterest

Poezija: Ljudi

Zarađuju za ć/živote,Ustaju rano i tihim se koracimaSpuštaju u ok(n)a,Jednako se plaše dana i tame,Žuljeva se svojih srame,LjudiZarađuju za (p)ok(r)ove. LjudiRastežu svoje t/penzije,Rano si rake kopajuDa potraže (u)mir,Jednako su živi i mrtvi,Počast budali, počast žrtviLjudiĆute jer t/krpe. LjudiNe znaju da li su d/pošli,Rado podmeću kičmu iMalo bubrega i v/pluća,Hladna su ovdje ljeta,Dobitna uvijek je šteta,LjudiNe znaju za v/bolje. Autorka: Aleksandra Lekić Vujisić Foto: Pinterest

Poezija: Triangl

Živim sa ćerkom i psomu garsonjeri koju nam je dogradio moj tataod penzije  I osim što prebrojavam lezije i hvatam zjale ne radim ništa korisno  Loš sam primjer majke, ćerke i uzorne građankea o atributima žene ne bih ni kroz linije tanke i široke – maruša i šušabi dotrajale na preskoke ležim kao mrtva riba koju tek ponekad struja talasa prodrma  Ćerka mi je pijanistkinja uvijek me nekako naštima zbog nje se još ne puštam niz vodu i plašim struje da me ne zdrma ispod tuša  Živim sa ćerkom i psom u malenoj garsonjeri  što nekad je bila golema terasa gdje…