1. Ko želi više nego što ima, mogao bi izgubiti i glavu. 2. Sudbina nam ponekad obuje pogrešne cipele, ali ako joj se nasmijemo možda ih izujemo u svoju korist. 3. Ko život prespava, u njemu se ni sunce ne pojavi. 4. Nemam vremena da učim druge jezike, i u svom se već gubim. 5. Pijaca je puna robe, ali emocije su nestale sa rafova. 6. Knjige su nam postale strani jezik, ali i onaj maternji sve slabije govorimo. 7. Knjige mirišu na zaborav, a nekad smo u njima tražili…
1. Tražimo malo prirodno našminkanih ljudi, jer ovih s maskama je koliko hoćeš. 2. Kad ljubav utihne, čovjek začuje svoju prazninu. 3. Kad sami uvidimo svoje ludosti, ljekar za mozak nam je suvišan. 4. Rado se ljudi prave pametni — potcjenjuju druge da bi ispali doktori nauka. 5. Trljati svoje greške drugom o nos — više je nego bolesno. 6. Danas smo naučili lekciju: sve se može kupiti — pa i ljubav. 7. Samac bez ljudi oko sebe — luđi je od onih u ludnici. 8. Siromašni smo kad u…
Mirišem te ko cvijetkoji stalno prislanjam uz lice svoje,da po mirisu pogodim ko je.Od jutra do jutra, od dana do danahiljade želja, hiljade rana,a ljubav jedna.Postoje te ruke neke,nevjerovatno nježne,nevjerovatno meke,melodiju ljubavi objasniti znajudodirom, bolje nego stotine riječi. Mirišem te ko cvijetruke ti prislanjam uz lice svoje,tražim onu ljubav koja sahranjujeu meni sve probuđene mrakove.Kad zagrljaji procvjetaju,biću neko drugi u ovoj koži.Do tada prognoziram vrijemesamo na temu ljubavi. Foto: Pinterest Autorka: Nada Matović
Kaži – thank you!Iako to možda neće biti hvala,Jer riječi izgrađuju čovjeka, ne čovjek riječi,Kaži – volim te! I love you, iako to možda ne znači puno,Kaži mnogo, a prećuti samo ono što može da boli,Jer čovjek može da živi, samo ako nesebično voli.Kaži samo, kaži ,…Ne tražim uslove niti dajem ih,Samo hoću da izgovorim onu ljubav,Koja nikog povrijediti neće. Neću da radim ništa što kratko je, jer život je roman čijiKraj nećeš naći ni ispod mrtvog mora.Niko nas nije upozorio Kažem ti,Kraj svijeta je na kraju knjige.Ti znaš da…
Letjela si mi po leđima,lakirala usne umjesto noktijupljujući u šaku,ko ptičurina. Po rebrima mojim tražila boju svoje pjesme,ko da voda novina može biti.Pod pritiskom svih bijelih zabluda,istraživala si mi šake da slučajno na njima nešto novo ne piše.Pod tvojim krilom dosanjah nebo.Na kraju svega, na početku krajamahnula si mi, i počela da tečeš baš ko da voda si. Oko, čije li si sad oko?Moje, tvoje, naše?Svemira ili nemira?Koga sad gledaš, čije li te suze plaše? Autorka: Nada Matović Foto: Pinterest
