Krenuo sam prema kupatilu. Ako ništa time ne do bijam, ništa time i ne gubim. Zašto onda razmišljam o akciji? Nadi sam davno objasnio značenje cinizma. Tada više nije bila mala, znala je tačno o čemu govorim. Od tada mi se više nikada nije javila, čak ni telefonom. Očekivanje sam uzdigao dovoljno visoko da su svi mogli sramnu golotinju dobro da vide. Ostao sam sam i sasvim svoj. I ceo ispunjen sobom.
Na zidu, pored stepeništa, ispred jedne zgrade, znoj mi je izbijao kroz svaku poru. Ceo sam kao poliven sedeo slepljen i mokar. Prepun sam sebe, pomislih, već se kao nabujala reka okolo izlivam. Iz limenke sam otpio gutljaj nekog soka. U ustima sam mogao da osetim njegovu plastičnost. I osećao sam njegovu plastičnost. Čuo sam pucketanje zgnječene limenke. Čuo sam i zvuk bačene limenke. I tada sam osećao njegovu plastičnost. Da li sam počeo da se praznim? Kada je to počelo nebitno je pitanje. Ili sam, pak, počeo nečim drugim da se ispunjavam.
U kuhinji sam popio gutljaj kafe i prepoznao sam uzrok svojih pitanja. Upoznao sam ga u parku sasvim slučajno. I, od tada sam, svakim treptajem gledao kako se menja. Treptajem, kažem, jer sam u jednom trenutku bio spreman da toliko banalizujem stvar i da izgovorim da u njenom prisustvu nikada ne trepćem. A to bi, otprilike, značilo da je netremice gledam.
Koliko bi vremena prošlo između dva treptaja, zapitao sam se u dnevnoj sobi. Trepnuo bih i video bih je sasvim novu. Simonida još uvek nije promenila ime. Ali sam joj ga ja za nijansu izmenio. Jedino joj je boja glasa ostala potpuno ista. U stvari, cela je ostala potpuno ista. Jer ako se od početka menjala, suštinski se ništa nije pro menila. Menjanje je njena suština. Druga je to stvar što ona mene više ne poznaje. I ja sam sklon mnogim promenama, reći ću kasnije.
Iz kupatila sam izašao kao drugi čovek. Rehidriran, namazan i podmlađen. Iz kupatila bih često, u danima velikih opijanja, izlazio kao drugi čovek. Pravo je čudo kako me još uvek iko prepoznaje. U danima velikih mamurluka, preciznije rečeno, voda bi spirala sve: drhtavicu, znoj, strah i suicid. Dok sam silazio niz stepenice, jesenje sunce sušilo mi je kosu.
U kafiću sam seo za jedan sto i čekao da me ugostitelj nekako prepozna. Da me primeti, zapravo, bolje je da me ne prepozna. Jedino je slobodno ono što ne postoji. Ili bar ono što se ne može konačno odrediti. Izašao sam iz kafića. I opet je sve počelo da se ubrzava. Gorak mi je ukus skliznuo niz grlo. Krenule su nove turbulencije. Ulično je svetlo mazilo šetače. I mene je iznutra sigurnost mazila. Hodao sam pešačkom stazom. I znao sam da nije sasvim ravna. Tada sam to stvarno znao. Celim sam je osećao bićem. Osećao sam pregibe koje pre toga nisam primećivao, iako sam hodao po njoj nebrojeno puta.
Saznao sam i da je staza strma. Čak i neke njene deonice koje sam dugo smatrao ravnima. Začudih se brzini svoga hoda i brzini svoje percepcije. Bez trunke sumnje bio sam spreman za nova saznanja. Odjednom, sve mi je po stalo jasno. Mogao sam da zaćutim ali ne i da stanem. Blaženo je, pomislih, hodati kroz noć. Toplu letnju noć koja se lepi za vlažne malje i kožu. Poželeo sam da se zaustavim. Zaustavio sam se i nisam mogao da sednem. Zaustavio sam se i nisam mogao da stanem. Nastavio sam da se krećem. Kretao sam se po maloj površini zemlje. Trava na tom mestu nikada ne raste. Simona, rekla mi je da se zove Simona, tu pored klupice, ispod velikog stabla. Simona je, u stvari, svima nama rekla da se zove Simona.
Ni tada me nije baš primećivala. To me je posebno privlačilo. Mogao sam bez brige da pijem i njeno pivo. Tako sam i postupao. Pio sam ga u parku, na trgu, u kafiću. Hajde, i na nekim drugim mestima. Kakav si ti kreten, rekla mi je jednom u kafani. Nisam sumnjao, znao sam da se menjam. Ne znam da li sam u kafanu do šao ko kreten ili sam pred njenim očima postao takav. Tada je još uvek bilo leto. Leto na izmaku. Trepnuo sam i njene zelene oči postale su plave. To mi je od svetla, pojasnila mi je u jednom drugom gradu.
Zimski je period, ali bez snega. Sve sam to vreme razmišljao dramski. Dakle, u dijalogu. Razmišljao sam po vertikali: sa crtama, dvotačkom i belinom između pasusa, znakova i reči. Nenametljivo je usledila vodoravna linija. Mogao bih malo deskriptivnije da razmišljam, pomislih dok sam ruku upućivao prema beloj čokoladi. Prirodnim tokom, ko slamka spasa usledila je vodoravna linija. U jednom momentu postala je biljka. Kada sam je ugledao kao semenku, srce mi je zadrhtalo.
Uzeo sam zemlju i saksiju. Svuda po saksiji ispisao sam njeno ime glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Ispisao sam oba imena (Simona i Simonida) u tri varijante. Kasnije sam dopisao i Sloboda, služeći se pomenutim pismima. Kroz par dana, prošla je i godina. Snežni prekrivač prekrio je zemlju. Ili one delove zemlje koje sam ja video. Trepnuo sam, ali me više uopšte nije poznavala. Teško da bih sada i ja nju ikako poznao.
P. S. Jednom sam je video i na televiziji. Znao sam nekako da je to ona. Položaj prijemnika mi je zadavao muke. Promašen je neki lik, u jednom kadru, nastojao nemilosrdno da je zlostavlja. Čini lo se da taj kadar traje večno. Mislim da je to bilo negde pred ponoć. Po ponoći sam nastavio da iskrećem glavu, želeći da vidim šta će dalje da se odigra.
Druga je epizoda ili drugi film. Drugi je film. Serije su, tvrdim, mnogo dosadnije. Dekoracija je poprilično dobra: dva kontejnera, četiri policajca i jedno njihovo blindirano vozilo. Raskrsnica se račva u tri pravca. Iz jednog pravca dolazi ona, damski odevena. Pored nje je neki zamagljen lik. Skroz je u bluru. Ništa se ne vidi. Radnja se događa negde pred zoru. Napolju je toplo. Zaključujem po njenoj odeći i koži. On savija kažiprst i kuca po blindiranom vozilu. Vrata se naglo otvaraju. Pripadnik policije vadi papir i hemijsku olovku. U krupnom planu ispisuje broj njenog telefona i jedno njeno ime koje do tada nisam znao. Potom predaje papir zamagljenom liku i slika na trenutak odjednom nestaje. Svuda oko nje belo je sve. Njena kosa je plava. Ovo je reklama. Ovo ništa osim reklame ne može da bude. Šta li to drži u rukama? Nagovara me nešto da kupim. Tačnije, sve nas na to nagovara. Kad sam se probudio bilo je podne i vrat me je boleo.
Foto: Pinterest
Autor: Dejan Kolarević
