Moj komšija Đura otišao pre dve godine za Nemačku. Ima pedesetak godina, živeo je sa majkom, ženio se nije, radio u fabrici nešto oko nekih metala. Možda je vario, možda zatezao šrafove. Zanimljivo svakako nije bilo, čim je batalio posao i otšao da vozi hladnjaču. A možda je otišao i zbog para. Majka mu se upokojila malo pre odlaska, pa je možda je to i čekao, da ga više ništa ne vezuje kuću. A u dvorištu je ostavio Žuću.
Žuća se rodio davno, niko iz komšiluka nije siguran koliko je imao godina. Komšija Jole tvrdi da je bio mali kad i njegov mali koji kreće dogodine u srednju školu u Kragujevac, a Milentije se seća da je lajao još kad je Čavić doneo zlato, pa se pucalo na sve strane. Kad se sve sabere,cenimo da je imao između dvanaest i petnaest godina. Za psa puno, čak i bez da množimo sa sedam.
I ostade tako Žuća sam. Mali žuti pas, formata kutije za cipele. Kad je bio mlad bio je mnogo lud. Jurio za kolima, upadao u komšijska dvorišta kroz razne rupe po ogradama, raskupusavao busenove cveća pokojne Đurine majke, lajao na sve i svakoga a ponajviše na moje mačke. Kako su godine prolazile, smirio se, postao umiljat i poslušan, Đura ga je puštao da prošeta katkad niz ulicu sam a on bi se posle pola sata vratio i mirno legao u svoj ćošak pored ograde. Kako su godine prolazile Žuća je oslepeo i dobio reumu. Noge su mu se polako počele izvijati na spolja, teško je hodao, nekako nije mogao da sinhroniuje zadnje noge, kao da ih je dizao istovremeno. Preko očiju mu se navukle mrene, prvo sive onda potpuno bele, da bi na kraju dobile neki sedefasti odsjaj. Žuća nije više ništa video, ali se savršeno orijentisao, što po njuhu što po sluhu.
Kada je Đura otišao, Žuća se u početku nije bunio, verovatno je mislio da će se vratiti za dan ili dva. Dani su prolazili, mi smo ga hranili, kad ko stigne, a uvek je bilo nekih ostataka od ručka: hleba, kostiju, zagorelog krompira, a komšije koje su imale svoje ljubimce donosile su mu granule i one pseće salame. Imali smo i dogovor kada mu ko sipa svežu vodu, u zavisnosti od toga ko koju smenu radi.
Da se razumemo- ceo komšiluk se starao o Žući, ali ne jer je Đura nekog zamolio. Kada je Đura odlazio, pitao ga Laza šta će sa Žućom, zašto ga nekome ne da, a ovaj je odgovorio da ga ostavlja tu iz dva razloga: da čuva kuću, i što je bitnije- da ima ko da mu se obraduje jednog dana kad se bude vratio. O staranju o Žući nikome ništa nije rekao. A mi smo vodili računa o njemu jer nam ga je svima bilo žao.
Žući bi, da se ne lažemo, pozavideo svaki pas. Uvek je imao dovoljno hrane, donosili smo mu slamu i stare džempere da na njima leži kad zahladi, čak smo jednom i pozvali veterinara da proceni kako napreduje njegova reuma i šta bi po tom pitanju moglo da se uradi.
Ipak, Žuća je vremenom shvatao da se njegov gazda neće vratiti, ili makar ne u skorije vreme. Prvo je zavijao samo noću, valjda jer je tada svaki stvor sam sa sobom kao pas, pa tako i jedan pas koji je sam. Onda je počeo da zavija i preko dana, ali čim bi se neka komšinica pojavila sa šerpom punom neke hrane, ili bi mu neki komšija zviznuo u prolazu dok kreće na posao, Žuća bi se obradovao, uspravio uz kapiju i veselo mahao repom. Kada bi ga neko pomazio, legao bi na leđa, a ponekad bi se i upiškio. Pa opet, ta maženja nisu bila dovoljna. Čim bi taj neko otišao svojim poslom, Žuća bi ponovo ostajao sam. Kažu da je u psećoj prirodi da ima potrebu za gazdom. Mislim da je to i u prirodi ljudksog bića, ako ne shvatimo ovo kao potrebu da neko nad nama dominira, već kao potrebu za pripadnošću, predavanjem nekome. Valjda zato stupamo u brak, tražimo bračnog druga. Psi imaju svog ljudskog druga, svoju drugu polovinu. I zato se kada gazda ode osećaju kao čovek nakon razvoda, usamljeni, odbačeni.
Takođe je u prirodi živih bića i nešto što se zove habituacija. Habituacija je vrsta adaptacije organizma na stimuluse, kada nerni sistem usled čestog stimulisanja počinje da reaguje usporeno. Kod Žuće to nije bio slučaj. On je uvek isto reagovao na svaku posetu, na svaki korak koji bi čuo u dvorištu, na svaki zvižduk ili bačen hleb preko ograde. Uvek bi se obradovao isto. A nije oguglao ni na odsustvo svog partnera. Patio je njim posle dve godine koliko i prvog dana. I zavijao noću, zavijao danju, zavijao kad je kiša i kad je sunce i kad je gužva i kad je u ulici tišina. A mi smo se navikli. Prvo smo kada bismo ga čuli provorivali kroz prozore, gledali da li je dobro, da li mu nešto fali, ili bismo ga samo pozvali, na šta bi on na kratko zaćutao. A onda smo prestali da ga čujemo. Žuća je i dalje zavijao, ali mi ga više nismo čuli, nismo primećivali, navikli smo se. I dalje smo mu mehanički i po međusobnom dogovoru odnosili hranu, slamu zimi, mazili ga u prolazu i time ispunjavali sve obaveze koje smo smatrali da prema njemu imamo, ali više nismo čuli njegove jauke kroz poluotvorene prozore. Oni su postali deo svakodnevice, kao automobili koji jure i koje nećemo primetiti dok nas ne obore. Navikli smo se na njegove jauke, i jer su bili konstantni nismo ih više uzimali za ozbiljno. Primetili smo samo jednog dana da je prestao da kuka, da se više ne čuje.
Onda je komšija Laza otišao da ga sahrani. Vratio se i rekao da ga zatekao živog podno stepenica kako leži na prolećnom suncu. Kad je ušao, Žuća je samo podigao glavu i zamahao lenjo repom. Začudio se kad je shvatio da je Laza došao bez hrane. Živ je Žuća, samo se navikao.
Foto: Pinterest
Autorka: Marija Ristić
