Vrtim se na vrtešci i razmišljam kako je čudno to ime. Vrteška. Kako onda da nazovem roj mojih misli o tebi? Misloroj? Kako da nazovem tvoje oči kada nisu ni crne ni plave ni zelene ni braon? One, one su boje prezrele smokve. Svi ti sklopovi zvuče mi kao stolica na rasklapanje ili kakvo uputstvo za korišćenje dedinog starog šatora. I zato neću da razmišljam kakvi su svi ti sklopovi isto kao što ne razmišljam kakav smo sklop nas dvoje. A znam da taj sklop želim da slušam zaklopljenih očiju…