Poezija: Epitaf prohujale vedrine

Bejaše bog, reče on, isprva Izndri se životinjski svet iz ćutljivih stena Misliše neki drugi, čvrsti kao niz drva Mišljenja to je smena, prozirna i staklena Složiše se mislioci mnogi. Al’ ukazuju ovi strogi, svirepi U netrpeljivosti istrajni, ubogi Kao konji istrenirani Kao hrtovi hitri, prepredeni Od starine rečima ispunjeni Prstom kovitlaju Mlataraju Upozoravaju Mimo slika živopisnih Što darežljiv pretvori u stih Ili sliku, melodiju Tricu ili Komediju. I tu se budi zebnja Potka naša krotka Strepnja Šta li je starije Delo ili reč što ga beleži S’ vetrom se…

Ispovesti drvenog filozofa (misli)

Ukoliko živiš u porocima, nemoj da se čudiš ako postaneš porok drugima. Oni će te hteti, a ti ćeš ih trovati, donoseći im trenutno zadovoljstvo. No, biće dosta onih koji će te se rešiti na duže staze. Bio sam na mostu svoga grada i ugledao sam neke katance. Nisam znao šta bi ti katanci trebalo da znače, šta oni tu traže. Osećao sam se kao i obično, kao čovek drugog vremena koji se, pukim slučajem, preselio u ovaj vek. Prosedi nogati putnik mi je išao u susret, te sam ga…

Proza: Mulen ruž a la Serbijana

Razbarušeni umetnik pregazi prag svoga brloga. Nad glavom mu zasijaše mesec koji je otpozdravljao njegovu jedinu želju, a to je da se večeras napije. „Nagrađivanje“ – tako je to voleo da naziva, kao i svoj put u lažne rajeve, zvezdu vodilicu u ralje alkoholizma – entuzijazmom za staroslovenskim opijalačkim navikama. Dakle, kulturna geneza je okrivljena, sasvim prihvatljivo, za novi nalet gubljenja svesti. Budući svesuludi arhiprotivnik neukusa, ovaj lagani samoubica se dao na put gde vode svi malograđanski planovi razgoropađenih okružnih velikaša i vikendaša, dakle, u centar grada. Izlazeći iz okvira…

Proza: Trijalog o samoći

Otvoreni kapci su, kao i obično, došli uz bebećasto migoljenje po udobnom krevetu. Prvo pitanje koje se postavljalo – postoji li snaga da se izbavi iz zavodljive zone komfora, udobnosti jastuka kao izaslanika i suštine primamljivih snova. No, to je prošlo, tako da nema svrhe tome se vraćati. Dok je, još na kratko, ležao, umetnost dokolice mu je najurila kao lavina, hraneći neupitnu maštu koja je stvorila jasne slike psihološkog pristupa gostujućoj, tročlanoj porodici. Otac, majka i buntovni petnaestogodišnjak. Najpre se pojavilo poređenje sa školskim psihologom i njegovim posve rđavim…

Proza: Mana što se dimi

Zima mu je budila sećanja iz ranog detinjstva, a spoljašnja se magla stapala sa dimnom zavesom koja gotovo nikad nije napuštala njegovu otrovnu rezidenciju. Nagnut preko svog radnog stola, David Drezden je palio novu nikotinsku čačkalicu. Kraj neuredno nabacanih papira koji upozoravajuće spominju tužbu, u staklenoj piksli, ležali su ostaci strpljivih dželata njegovih pluća. Pušeći, mrmljao je svoju omiljenu misao. „Vidi me šta sam sad, A bio sam šta si ti, I ti češ biti šta sam ja.“ Zazvonio je telefon. Drezden, proždrljivo gutajući dim, podigao je slušalicu, čekajući odgovor…