Ne mogu svi biti nežna ruka glas koji te grli, iskidane stranice u kičmi knjige ipak te pitaju kako si, inače mada spavaš i to nisu klice što bude znaš da te ne održava misao o nedelji probudićeš se ako otkriješ da je poštar namerno zakasnio i da više nije bitno ko koga čeka jer istok nije dovoljno istok dok ne shvatiš najviše je polarni medved svetlo na ekranu kada ga isključiš i znaš ipak je tu zar si se ikada i pitao. Autorka: Ivana Pantelić
Htjela je odrezati kosu i baciti vlasi niz potok niz vjetar niz Mliječnu stazu, negdje gdje se ostvaruju snovi i gdje živi san što ga čovjek ima. Htjela je baciti sa sebe haljinu što joj se zapliće oko nogu dok trči svojim stazama o kojima nitko ništa ne zna, i skinuti sa sebe nakit što joj zapinje za grane dok se penje prema vrhu za kojeg nikog nije briga. Htjela je više od svega, više od svega je htjela imati snažne ruke i njima voditi ratove, i boriti se za…
NADA I NIŠTA Trag postojanja Zaboravljeni jedini grad Uspomena odrastanja Nada i ništa Zatvorena vrata Hladnoća neizvesnosti Nada (da je) prolaznost Surova tišina Težina Čekanje Stvarnost Poziv Nekoliko uobičajenih rečenica Ništa (je) tišina NADA Sanjivi zidovi Samotnjačke ćelije Talože ustajalu samoću Sanjaju zaboravljenu slobodu Autorka: Dajana Đurić Foto-izvor: Pinterest
Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca… Spustila sam pogled na stopala i osmjehnula se. Crvene tenisice sa žutim vezicama uvijek nekako završe na mojim nogama. Što će biti kad se potrgaju? Da kupim još jedan isti par,…
Riječi koje ti pišem više nisu moje i ova olovka što krvari za tvoje opise više ne pripada meni, a papir moje teke ne upija tintu mojih slova. Riječi koje ti pišem više nisu moje i ja ti više ne smijem darivati trenutke, godine, živote i beskonačnosti. Pronađi svoju mladost na nekim drugim izvorima. Riječi koje ti pišem više nisu moje iako nikad nisu bile baš stvarno moje, ali svejedno sam ih krala, i krala, i skupljala poput šumskog voća u tkanini haljine. Oproštaji što ih čuješ isto nisu moji.…
Došla sam da se zaljubim. Ne u sebe, niti u nekog, nego u mirne trenutke, sunce, obalu. Peštansko jutarnje sunce pomešano sa jakim mirisom jezerske ribe osvanulo je u šest. Mir. Moja soba je mala i rusična, pikantno nautički opremljena. Na zidu sat u obliku sidra i pojasa za spasavanje sa natpisom Ohrid, u uglu ormarić za maketama gusarskih brodova i šatulice od školjki po oljuštenim natkasnama pored kreveta. Kuća miriše na prošla vremena. Za sebe i svoju gradsku dušu, želim mirise iz baste, mirise kuhinje, mirise obale, planine, ljudi……
Maska je sjala pod svjetlima reflektora ispred baršunastih zavjesa na daskama svog podija. Onda se raspuknula. Rasprsnula. U tisuću mrvica što su ih otpuhali ljudi na sjedištima. Njen osmijeh njena suza i bora i iskra iščeznule su pred očima nezainteresiranih znatiželjnika i prezaposlenih dokonjaka, pred onima koji nisu gledali, nego su čitali opis programa i kritike u novinama. Kad su ih drugi pitali rekli bi da nisu ništa vidjeli, ničeg nije bilo. Ali maska je sjala. I sjala… A oni nisu ništa vidjeli od blještavila u očima praznim. Autorka: Patricia…
Tain u torbi, grozdovi u tanjiru, svitac u noći. Studija u zelenom, kockice kad se slože. Hram sred planine, kip sa zlatnim jezikom. Zelene senke, zeleno kao smaragd, isklesano u žadu. Stih skriven u snu, Orfej sred ogledala. Kroz zeleni sneg samo srce zna svoj put, kad zbog nje svet opusti. Olovni vojnik u svetu iza zida. Zeleni prsti. Posvuda barikade. Totem koji opstaje. Drevni napevi, tamne zelene šume. Kaleidoskop. Zvezde iznad krovova, leptir ispred svetiljke. Hlad sred zelenog, vetar skriven u…
po podovima, ispod svodova, gde trne ruka i strune pre zadnjeg zvuka neme, gde sija sunce-sluga, samotan sred puka gde krene sinji slepac da sam za sebe nad sobom kuka, gde bura jauka udvaja mokre stene, gde put kola oko kolena, gde izokola noga bosa-gola skrene gde nema ni mene ni méne, gde mi se ispod stolova smeje ledena srča gde mokri pokrov pokriva pokorna čela gde ti nikada nisi smela, gde svaki što je od tela više nema tela, gde oči spaljuje bela svetlost večnostima se spremam da krenem…
