po podovima, ispod svodova, gde
trne ruka i strune pre zadnjeg zvuka neme, gde
sija sunce-sluga, samotan sred puka gde
krene sinji slepac da sam za sebe
nad sobom kuka, gde
bura jauka udvaja mokre stene, gde
put kola oko kolena, gde izokola noga
bosa-gola skrene
gde
nema ni mene ni méne, gde mi se
ispod stolova smeje ledena srča
gde
mokri pokrov pokriva pokorna čela
gde
ti nikada nisi smela, gde
svaki što je od tela više nema tela, gde
oči spaljuje bela svetlost
večnostima se spremam da krenem
tu po podovima, tu ispod svodova trne ruka
tu strune pre zadnjeg zvuka neme
tu sija sunce-sluga
tu samotan sred puka krene sinji slepac
da sam za sebe nad sobom kuka
tu bura jauka udvaja mokre stene
tu put kola oko kolena
tu noga, izokola, bosa-gola skrene
tu nema mene, ni méne
tu ispod stolova smeje se ledena srča
tu mokri pokrov pokriva pokorna čela
tu ti nikada nisi smela
tu svaki od tela više nema tela
tu oči spaljuje bela svetlost
tuda večnostima se spremam da krenem
da precima ponudim poklone
da prepreke promišljene pošalju me u skokove
da skočivši sletim na sebi slično drvo
da kroz njegove sokove primim pričešće prvo
da naglavačke visim, rastavljen na komade
da iz mog kalupa vade, da, nek’ vade sitne
organe i iskuju šta
nazad u zvezde da stave
da pustim da drevni konji oko mene
uzde u mojim ustima zgnezde
zajedno sa dahom (ne mojim)
da se dam velikom, pod svojim
pupkom zarobljenom
da poljube mi starci novo, usijano čelo
da lepim mi perjem operjaju glavu
i šljepnu me, novorođenog
da raspet se opet naglavce zanjišem u
smolastom mraku suđenom, sa
Mesecom, umilnim svedokom
precima kad ponudim poklone
prepreke kad promišljeno pošalju me u skokove
skočivši kad sletim na sebi slično drvo
kroz sokove njegove kad primim pričešće prvo
naglavačke kad izvisim, na komade rastavljen
iz mog kalupa kad izvade izvade izvade
sitne organe i kad iskuju šta
nazad u zvezde da stave
drevni konji kad uzde u mojim ustima
zgnezde
zajedno sa tuđim dahom
velikom kad se dam, pod svojim pupkom zarobljenom
poljube kad mi starci novo čelo, usijano
lepim kad mi perjem glavu operjaju
novorođenog kad šljepnu me
raspet kad se opet naglavce zanjišem u
smolastom mraku suđenom, sa
Mesecom umilnim svedokom
reči će samo reći
i mirno će se mir
pevač će bude pesma
i sve će sebi lek
desna će ruka leva
oko će vidi vid
mrtva će plače živa
rođen će mrcu ljub
duga će nebu brz
uspon će pada niz
putem će noga put
krugom će kruži krug.
Autor: Milan Vićić