Moj tata je bio okeanJa se još nisam rodilaBila sam tek polip u njegovom mnoštvuA on je bio okean,Veliki i topaoI sve, i svi mi bili smoNjegov deo Moj tata je bio okeanA mama je spavala u njemuI on ju je svojimMekanim valovima grejaoJa sam još uvek bila mala,I on mi se smejaoJer je znao da ćuUvek biti deo njega Moj tata je bio okean, veliki i uzburkanI nad njim su se nadnosili olujni oblaciI on se i njima smejaoJer je znao da će i njihova nutrinaPasti i postati deo…
Oznaka: Autor: Milan Vićić
Poezija: Posvećenje
po podovima, ispod svodova, gde trne ruka i strune pre zadnjeg zvuka neme, gde sija sunce-sluga, samotan sred puka gde krene sinji slepac da sam za sebe nad sobom kuka, gde bura jauka udvaja mokre stene, gde put kola oko kolena, gde izokola noga bosa-gola skrene gde nema ni mene ni méne, gde mi se ispod stolova smeje ledena srča gde mokri pokrov pokriva pokorna čela gde ti nikada nisi smela, gde svaki što je od tela više nema tela, gde oči spaljuje bela svetlost večnostima se spremam da krenem…