Proza: Mana što se dimi

Zima mu je budila sećanja iz ranog detinjstva, a spoljašnja se magla stapala sa dimnom zavesom koja gotovo nikad nije napuštala njegovu otrovnu rezidenciju. Nagnut preko svog radnog stola, David Drezden je palio novu nikotinsku čačkalicu. Kraj neuredno nabacanih papira koji upozoravajuće spominju tužbu, u staklenoj piksli, ležali su ostaci strpljivih dželata njegovih pluća. Pušeći, mrmljao je svoju omiljenu misao. „Vidi me šta sam sad, A bio sam šta si ti, I ti češ biti šta sam ja.“ Zazvonio je telefon. Drezden, proždrljivo gutajući dim, podigao je slušalicu, čekajući odgovor…

Poezija: ***

Drago biće, svaka tvoja pustolovina neka nikad ne prestane, čak i kada sviće! Zgrabi kormilo i uputi se u sve ono što se ispod tvojih kapaka snilo i sakrilo! I drži ga čvrsto, sa draguljima u kosi jurcaj gde god pogledaš i uperiš prstom! A onda srebrno sidro spusti, u maglu penušavu i dim, plavi, gusti. Milo biće, šešir sa ljubičastim perom na teme, i tada će sve sablasti i aveti glasno da zaneme. Lepo biće, brodolom nikad neće imati tvoj brod, čak iako ne znaš gde su svetla, gde…

Poezija: ***

Čekam te. Cigareta cvili tiše. Mrak je i nema kiše. Čekam i nju disanjem. Pa, setim se da je ovo noć u bešumnom moru noći, i brojanje biva sporo kao dim, pa se naježim, i široko razvučem oči. Telom mi prođu žmarci, peče kao da bodu otrovni komarci, cerekaju se glasno jeza i strava. Pod kožom milion oštrih mrava, iznutra se pretvaram u pesak, i čuje se tresak pao sa razuma sam, sam. Autor: Miloš Janjić