O romanu Marka Vidojkovića: „Đubre“ vapi za či(s)tačima

Đubre Marka Vidojkovića jeste jedan od onih romana koji čitaoca nateraju da, nakon pročitane poslednje stranice, ispusti težak uzdah, pa i psovku – zbog toga što svaki nadrealni momenat iz romana zapravo deluje surovo realno i ostvarivo, pa u takvim slučajevima psovka jeste jedina moguća reakcija, bar u prvom trenutku.

Takođe je Đubre jedna od onih knjiga o kojoj se mnogo više razmišlja nakon što je pročitana nego što se razmišljalo dok se prelazila stranica za stranicom, jer napisana u prvom licu, maltene žargonskim jezikom, uz puno nekonvencionalnih i opscenih termina, radnja romana zaista može na prvi pogled delovati bezazleno, kao svojevrsna humoristička satira, no tek kad se zaklope korice, čitaocu će u svest početi da se vraća dijalog za dijalogom i događaj za događajem, pa će se najzad prozreti i političko-socijalni kontekst koji zapravo čini suštinu romana.

I o samom će se naslovu mnogo više razmišljati tek kad roman bude pročitan, tim pre što jedna reč na koricama može biti tumačena na nekoliko načina koji se međusobno neće isključiti čak i ako budu suprotstavljenih značenja.

Da li je đubre iz naslova Vidojkovićevog romana štetno ili je možda korisno – jer zna se da bez upotrebe solidne količine đubreta često nema ni dobrih plodova.

Da li đubre čine supstance kojima se glavni likovi bukvalno iz rečenice u rečenicu truju znajući da jedino na taj način mogu biti srećni i zadovoljni – ili sâm glavni lik i njegova neposredna okolina čine jedno đubrište koje treba zapaliti i na čijem zgarištu treba načiniti novo i zdravo društvo.

Ili je, ipak, upravo kao štetna i opasna supstanca, đubre neophodno čak i prilikom samog čišćenja, pa i prilikom izgrađivanja novog, čistog sveta.

Smestivši radnju romana Đubre u konkretan ambijent i u konkretno vreme, Vidojković ipak nije oduzeo univerzalnost koju priča sama po sebi nosi, pa uprkos tome što ćemo u karakterističnim nadimcima jasno prepoznati naše savremenike koje iz dana u dan gledamo na televiziji i čije izjave, kakve god bile, čitamo na naslovnim stranama svih dnevnih novina, ipak nam neće biti teško da zamislimo apstraktni apokaliptični svet u kome se samo na osnovu spoljašnjeg izgleda određuje šta je đubre i šta treba spaliti, dok se moralna đubrad množi i kao takva stvara plodno tlo za sistem u kome je više nemoguće razlikovati prljavštinu od čistote.

Ali, upravo se tu zatvara krug, jer nakon što čitajući o sopstvenom okruženju zamislimo apokaliptični svet, neminovno se vraćamo izvorištu i između ta dva pojma čak i nesvesno stvaramo znak jednakosti – i otuda će se o Đubretu mnogo više razmišljati nakon što se korice romana zaklope.

Najzad, ako se naslovni izraz izjednači sa glavnim likom, koji je ujedno i pripovedač (razume se: pristrasni pripovedač, što je sasvim uobičajeno za Vidojkovićeve romane), onda je više nego jasno zbog čega je baš on među retkima koji su preživeli apokaliptične pojave i nadjačali svaku zarazu i pandemiju, jer kad takvo đubre i ne bi postojalo, trebalo bi ga izmisliti – a inače, bez đubradi koja će čistiti sve što zaprljaju oni koji se predstavljaju čistima, ne može se uopšte zamisliti politički sistem i ambijent opisan u Vidojkovićevom romanu.

Zabrinjavajuć i potresan, roman Đubre kao da samom čitaocu postavlja direktna pitanja: može li se nešto promeniti, može li se sa takvim đubretom zaista raskrstiti, može li se ostati čist u prljavom okruženju?

Ako se na ova i još brojna druga pitanja ne može odmah naći pravi odgovor, ipak će čišćenje biti lakše nakon čitanja putokaza kao što je Đubre.

Izvor: Laguna Bukmarker

Related posts