Društveno-istorijski kontekst
Narodi koje neispravno u svakodnevnom govoru nazivamo Indijancima zbog Kolumbove pretpostavke da je 1492.godine stigao do Indije, žive na američkom tlu od pamtivijeka. Istorijski izvori smatraju da se prvo doseljavanje plemena iz Azije dogodilo prije barem 14,000 godina, za vrijeme posljednjeg ledenog doba, kada je između dva kontinenta postojao zemljani prelaz. Naseljavanjem novog tla, narodi su sa sobom donijeli bogata usmena predanja koja, iako znatno različita od plemena do plemena, sačinjena su od priča i pripovijedanja o postanku svijeta i neraskidivoj duhovnoj vezi čovjeka sa zemljom i prirodom, te i danas traju kao jedan od najčvršćih temelja ove raznolike kulturne baštine.
Vrlo je važno iznova napominjati da niti istorija niti književnost američkog tla ne počinju Kolumbovim oktrićem, kako se to godinama smatralo u evrocentričnim diskusrsima. Dolaskom Evropljana na obale novog kontinenta započinje proces kolonizacije i nasilne asimilacije domorodačkog stanovništa, čime su znatno ugroženi ne samo svakodnevni život starosjedilaca, nego i njihovo kulturno nasljeđe koje se u potpunosti razlikovalo od evropskog. Potiskivanjem u rezervate, a potom i podjelom sjevernog kontinenta na Kanadu i Sjedinjene Američke države, te povlačenjem 49 paralele kao granice, plemena koja su nekada živjela kao jedinstvena, razdvojena su po osnovu pripadanja dvjema državama. Thomas King, poznati kanadski pisac indijanskog porijekla, u jednom svom intervjuu kaže:
„Pretpostavljam da bi trebalo da kažem kako vjerujem u granicu koja postoji između Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, ali za mene je ta linija imaginarna. To je linija nastala kao plod mašte nekoga drugog, to nije moja mašta. Ona je podijelila ljude kao što su Mohawk na kanadske i američke. Oni su isti narod […] To je politička linija. Ona nije postojala prije dolaska Evropljana.“
Danas, plemena sjeverno od granice, u Kanadi, zvanično nazivaju Prvim narodima ili Prvim nacijama (eng. First Nations) dok je plemenima južno pripao termin Domorodački Amerikanci (engl. Native Americans). Iz ove terminologije isključeni su Mestici (nastali miješanjem domorodaca i bijelaca), te Inuiti (Eskimi). Iako im je na taj način djelimično priznat što istorijski primat na novom kontinentu, što pluralitet plemena i naroda koji se međusobno razlikuju, prvi narodi i poslije stogodišnjih borbi protiv diskriminacije i ugnjetavanja, još uvijek žive na marginama društva, lišeni prava na život dostojan čovjeka.
Književnost i „opismenjavanje“ Prvih nacija
Važno je naglasiti i to da ne postoji panplemenska književnost jedinstvena za sve Prve nacije, jer svaki narod i svako pleme posjeduje svoju sopstvenu književnu tradiciju. Ipak, određeni elementi su zajednički svakoj od njih, a najznačajniji je svakako usmeno predanje. Priče su neizostavan dio svakodnevnice Prvih nacija i nikada se ne pričaju samo iz puke zabave. One su uvijek izvođačkog karaktera, praćene utvrđenim tradicionalnim pravilima i u potpunosti didaktički obojene, sa svrhom davanja uputstava budućim potomcima u skladu sa načinom života njihovih predaka. Ovako stroga pravila u izvođenju priča su i dovela do toga da se hiljadama godina one jednako prenose s koljena na koljeno i da su sačuvane vrlo blisko svom originalu. Osim toga, Prve nacije vjeruju da sve na svijetu ima dušu, a ponajviše riječi. Jednom izgovorena riječ dobija moć da mijenja realnost.
Pored različitih shvatanja u pogledu zemljišnih posjeda, jedno od glavnih sredstava kolonizacije bilo je zasnivanje „pismenosti“ na pisanom diskursu i tvrdnja da usmena predanja ne mogu da se smatraju književnošću upravo iz tog razloga što nisu zapisana, te da su svojstvena isključivo „necivilizovanim“ i „primitivnim“ narodima. Proces asimilacije, uz nametanje engleskog jezika kao dominantnog i zabranu upražnjavanja plemenskih rituala i jezika, plemenima je nametnuo i pisani diskurs, te književnost domorodaca danas izgleda potpuno drugačije nego u svom prvobitnom obliku.
Vrlo značajna problematika koja je i dovela do širenja brojnih predrasuda o Prvim nacijama jeste to da postoji mnoštvo pisanih izvora o životu Prvih nacija koji nisu proizašli iz njihovog pera. Gregory Younging, kanadski urednik, smatra da je greška kolonizatora bila prvenstveno u tome što su prenosili informacije o domorocima, umjesto da su im omogućili da sami govore o sebi. Iskoristivši to što plemena nisu mogla da čitaju i pišu engleski jezik, kolonizatori su Evropi i ostatku svijeta prenosili svoja subjektivna, pristrasna iskustva i utiske nad kojima Prve nacije nisu imale kontrolu. Jedno takvo djelo je „Indijanci Kanade“ iz 1932.godine koje je kao antropološki tekst smatrano objektivnim prikazom plemena kao primitivnim i nerazvijenim. Proces „opismenjavanja“ Prvih nacija, u evrocentričnom smislu, nije se desio preko noći. Katolički i anglikanski misionari vršili su pokrštavanje stanovništva, stvarajući prve misionare i među domorocima koji su, savladavši jezik kolonizatora, služili kao tumači između dva svijeta. Kako je i ostatak stanovništva učio engleski jezik, on je postepeno mijenjao svoje svojstvo i od primarnog sredstva asimilacije postajao glavno sredstvo političke borbe i otpora domicilnih plemena.
Iako im je poznavanje engleskog jezika omogućilo da djelimično izraze svoje mišljenje i steknu uvid u pisane izvore, književna djela ovog perioda pokazuju restrikcije cenzure koja u fokusu nameće veličanje hrišćanskih ideologija. Jedan takav autor, ujedno i misionar, bio je George Copway, pripadnik plemena Ojibwe, koji u svom autobiografskom djelu „Život, istorija i putovanja Kah-ge-ga-gah-Bowh“ ponizno ističe da je njegov narod pokrštavanjem privilegovan i time konačno civilizovan, smatrajući da su do tada „služili imaginarnim bogovima“ svojih predaka. Najpoznatija pjesnikinja ovog perioda je Emily Pauline Johnson, čije je pisanje takođe oblikovano posredovanjem između dvije kulture, zbog čega je savremenici često odbacuju kao nelegitimnog predstavnika književnosti Prvih nacija, tvrdeći da njena djela manjkaju borbe i pobune.
1960-ih godina, podstaknuti borbama za građanska prava u Americi, književnost Prvih nacija postaje srčanija u svojim protestima protiv nadmoći bijelog čovjeka i ovaj period bilježi nagli porast književnih djela, uglavnom proznih. Jedno od najpoznatijih je autobiografija Marie Campbell „Halfbreed“, pisana u formi memoara koji detaljno opisuju siromaštvo, diskriminaciju, otimanje zemlje, sistemsko nasilje i teškoće preživljavanja Mestika u Kanadi koji se nalaze na marginama i jedne i druge kulture, odbačeni i poniženi.
Savremena književnost Prvih nacija počinje 1980-ih godina dolaskom mlađih, obrazovanih generacija sa težnjom ka stvaranju originalne književnosti, lišene nametnutih kolonijalnih diskursa i tema i priznanju zasluženog mjesta na svjetskoj književnoj sceni. Autori kao što je Thomas King govore o savremenim životima Prvih nacija i njihovim borbama da pronađu i definišu svoje identitete u multikulturalnom društvu. Ono čemu se snažno opiru jeste svrstavanje u postkolonijalne kategorije, smatrajući da se time poništava činjenica da je književnost Prvih nacija postojala i prije kolonizacije, dok sa druge strane postkolonijalno implicira završetak kolonijalne prakse, što se u stvarnosti pokazalo kao netačno. Štaviše, Prve nacije zahtijevaju svoje pravo da stvaraju sopstvene kategorije, teorije i kritike i time konačno stave tačku na vijekovnu borbu protiv diskriminacije u akademskom svijetu.
11.juna 2008.godine, tadašnji premijer Kanade, Stephen Harper uputio je javno izvinjenje Prvim nacijama za zloglasni sistem internata u kojima je vršena prisilna asimilacija indijanske djece. Ipak, u društvenoj stvarnosti se nije mnogo toga promijenilo nakon toga. Prve nacije još uvijek vode borbu za otetu zemlju, pokušavajući da prevaziđu lične i kolektivne traume koje su ostale trajno urezane u sjećanjima. Ono što je važno i uliva nadu jeste da konačno imaju kontrolu nad svojom književnošću, dižu glas pobune, govore i pišu o svojim ličnim iskustvima i traumama, u nastojanju da ispričaju svoje priče. Kako i sam Thomas King kaže, „ne postoje istine; samo priče“.
Autorka: Željka Vračević
Foto: Pinterest
Izvori
Younging, Gregory. Elements of Indigenous Style: A Guide for Writing By and About Indigenous Peoples, Brush Education Inc., 2018.
King, Thomas. Interview with Constance Rooke. World Literature Written in English 30.2 (1990): 62-76.King, Thomas. Green Grass, Running Water. Toronto: Bantam Books, 1993.
