Izdavač: Laguna, 2024
Prevod: Vesna Cakeljić
Zamišljena kao mali pregled istorije slikarstva, a zasnovana na priči o devojčici koja povremeno dobija napade slepila, knjiga „Monine oči“ u prvi plan stavlja dedu male junakinje, koji će je provesti kroz najpoznatije pariske muzeje i kroz tumačenje odabranih autora i slika, zameniti seanse kod psihoterapeuta.
Koncepcija i osnovna zamisao su dobre, iz Luvra, Orseja i Bobura odabrani su autori i pojedine slike. Same slike o kojima je reč zauzimaju središnji deo knjige, reprodukovane u bojama, tako da je to važno pomenuti. Prosto, dok Anri svojoj unuci tumači sliku, svaki čitalac može da se oseća kao Mona, da otvori središnje stranice i posmatra sliku o kojoj je reč. To je u neku ruku dobro za one koji nisu uživo videli pariske muzeje. Za one koji jesu, izbor slika je minimalistički, rekla bih čak prilično sužen, te iz tog razloga ovo ne može biti istorija umetnosti, već samo jedan beletristički artefakt. Istovremeno, slike su birane tako da predstave ili slikarski pravac, ili tehnike, ili osobenosti pojedinih slikara. Ovo poslednje je posebno izraženo posmatranjem slika u Boburu, gde su smešteni slikari modernisti.
Ako se „Monine oči“ mogu uporediti sa Gorderovim „Sofijinim svetom“, tim pre je jasno da je taj roman neka vrsta popularne literature, dodatne obrazovne lektire za tinejdžere i srednjoškolce. Čak i ključne misli izvučene ispod svakog naslova liče na male poruke i pouke za dobar i uspešan život.
Što se tiče izabranih eksponata, jasno je da su birani tako da se pokažu slikarski pravci i tehnike. Moram priznati da mi je izbor Gojine mrtve prirode teško pao; nije samo i pitanju motiv mrtvog jagnjeta, nego i detaljan opis unutrašnjosti, iznutrica, sluzi i krvi. Na drugoj strani, slika mladog Fanten-Latura nudi mnogo studioznih detalja, pa je i njen opis savršen. Moguće i zbog toga što su na slici osim portreta Ežena Delakroaa naslikani Bodler i Eduar Mane.
To što sam jednom posetila Luvr, Orsej, i Bobur, kod mene je proizvelo neizostavno poistovećivanje dok sam čitala „Monine oči“ , iako nisam stajala pred istim slikama. Ili nisam zapamtila baš te. Ispred Bobura, sećam se kako je bilo divno sedeti na travi i posmatrati sve te ljudske mrave kako se kroz providne tunele i cevi penju od sprata do sprata tog umetničkog zdanja, a tek unutra čekalo je pravo blago. Ako bih izdvajala neke slike iz Bobura o kojima piše Toma Šleser bila bi to Dišanova instalacija stalka za flaše, performans Marine Abramović i slike Kandinskog i Maljeviča.
Da je ovo delo pisano kao esejistika – razmatranje istih ovih slika – bilo bi apsolutno po mom ukusu. Ne kažem da ga lična priča Mone, njenih roditelja, bake i dede, čini manje ozbiljnim, pogotovu što devojčica ponekad deluje kao starmala. Ipak, mene je izuzetno obogatila i pružila mi ono divno zadovoljstvo koje međusobno jedna drugoj daju muzika, književnost i slikarstvo.
Autorka: Dana Ćirić
Izvor: Plavi krug
