Izvinjavam se Uvetu i Elzi: Prikaz romana Fredrika Bakmana

Riječ „bestseler“ označava najprodavaniju knjigu u određenom vremenskom periodu, iako bi termin sasvim sigurno trebalo da bude napisan u množini, jer se pod njim uglavnom nalazi cijela jedna lista literature. Činjenica je da će prosječan čitalac danas prije odabrati bestselere u odnosu na manje popularno djelo. Ipak, ono što je važno napomenuti jeste da se vrijednost knjige ne može izjednačiti sa prodajom, te da ako je nešto rangirano visoko na listama bestselera, to samo znači da je i najprodavanije, ali nikako ne znači da mora da se dopadne svima i da je neosporivo i najbolje. Svijet je kulturološki uniformisan i taj fenomen ne zaobilazi ni književnost. Kako kaže univerzitetski profesor Mihajlo Pantić „svuda u svijetu su knjižare nalik jedna drugoj kao jaje jajetu, sve Koeljo do Koelja.“

Jedan od autora koji je slavu stekao preko noći objavom svog prvog romana je švedski kolumnista i bloger, Fredrik Bakman. Njegov prvenac „Čovjek po imenu Uve“, roman o životu i sudbini jednog mrzovoljnog i razdražljivog starca, je po svom izdavanju dosegao prvo mjesto top liste Nju Jork Tajmsa, na kojoj se zadržao i narednih godinu dana. Uskoro je uslijedio i drugi, a ništa manje popularniji roman „Moja baka vam se izvinjava“ koji govori o posebnom odnosu sedmogodišnje unuke Elze i njene premenite bake.

Stara poslovica kaže da se o ukusima ne raspravlja. Ipak prikaz jednog književnog djela je rasprava koliko o kvalitetu, toliko i o lličnom ukusu. Kada se govori o bestseler literaturi, moram priznati da često postajem čangrizava kao Uve, jer ona uglavnom ne ispuni moja očekivanja, pa svoju čitalačku glad zadovoljim tek mrvicama. Ova dva pomenuta Bakmanova romana su do neke mjere popravili stanje, jer se nisu pokazali kao potpuno razočarenje. Ipak, unaprijed se izvinjavam, Bakmanu, Uvetu i Elzi što ih, bez obzira na sve, ne mogu svrstati u kategoriju najboljih knjiga i što na mene nisu ostavili toliko snažan utisak kao na većinu čitalaca širom svijeta. 

Radnja oba romana je smještena u dva nepoznata švedska gradića i premda govori o pojedinačnim sudbinama svojih likova, može se univerzalno primjeniti na bilo koju komšijsku zajednicu. Radnje teku u retrospektivama, između sjećanja i sadašnjosti sa ciljem stvaranja jednog zanimljivog goblena uzročno-posljedičnih događaja i razmišljanja likova. Čovjeka po imenu Uve upoznajemo kao ogorčenog, starog komšiju penzionera koji se u svemu drži principa i reda. Svako odstupanje od pravila ga dovodi do ludila i podstiče na svađu. Nakon što se u naselje doseli četvoročlana porodica, njegov svijet se mijenja iz korijena. U drugoj knjizi čitalac prati odrastanje djevojčice Elze, njenu borbu sa neprihvatanjem među vršnjacima i postepeno otkrivanje svijeta koji joj baka predočava bajkovitim opisima. Nakon bakine smrti, Elza dobija zadatak da njena pisma dostavi određenim osobama, što pokreće zanimljivu avanturu tokom koje Elza uči o životu. Obje priče uključuju širok spektar tema, kao što su sjećanja, čvrsti principi i ponos, a ono što najviše dolazi do izražaja je značaj zajednice i uzajamnog poštovanja unutar nje za uspješno prevazilaženje lične tuge i potisnutih trauma. 

Bez obzira na sve navedeno, knjige na mene nisu ostavile očekivan utisak. Pored suviše bajkovitih radnji i ustaljenih, predvidljivih trenutaka, ono što najviše „bode oko“ jesu prebrze i predrastične transformacije likova, potpomognute nedovoljnim uzrocima. Uve preko noći od svadljivog, čangrizavog galamdžije postaje sasvim suprotno i dobija aplauz za nešto što ostali u zajednici rade svakodnevno, a to je uzajamno poštovanje i pomoć . Takođe, autor predetaljno objašnjava svaki Uvetov postupak u tolikoj mjeri da nesvjesno stvori osjećaj usiljenog izazivanja određenih vrsta emocija kod čitalaca koji bi trebalo sami da opravdaju (ili osude) ponašanje i razmišljanje likova, te da se s njima saosjećaju ili ih kritikuju. Sa druge strane, pretjerani skokovi iz bajke u realnost, kao i predugi dijelovi iz Zemlje skoro budnih, u drugoj knjizi otežavaju tok radnje i na momente djeluju uscrpljujuće. Iako je Elza zamišljena kao bistra i napredna djevojčica, njeni stavovi i razmišljanja nisu svojstvena uzrastu što je čini usiljenim likom i nepouzdanim naratorom. Knjige se zaista dotiču suštinskih životnih pitanja, ali za moj ukus nedovoljno i većina tema na kraju ostaje da pluta po površini. Priče su lijepo zamišljene, do neke mjere vrlo interesantne i drže pažnju, ali po mom mišljenju, namijenjene su mlađim odraslim osobama, eventualno tinejdžerima. 

To ne znači da ne treba da ih pročitaju i ostali. Ono što se meni najviše dopada je zanimljiva simbolika (kao što je princip kupovine automobila u knjizi „Čovjek po imenu Uve“), spontan smisao za humor, te brojne mudrosti koje se mogu izvući kao dobri citati. Takođe, svi mi znamo po jednog Uveta i knjiga nam može pomoći da se više saosjećamo sa ljudima tog kova, jer niko ne zna šta se krije iza zavjesa neke kuće u komšiluku. Sa druge strane, Elzina baka govori o važnoj ulozi porodice u zdravom odrastanju djeteta, naglašavajući da se dječja mašta ne smije uzimati zdravo za gotovo u svijetu odraslih koji jure za obavezama i poslovima. Iz tih razloga, ovo svakako nisu loše knjige. Ipak, nisu ni nešto najkvalitetnije što sam pročitala u ovoj godini, iako se Bakman još uvijek nalazi na top listi najboljih.

Zato mu se ovim putem izvinjavam.

Autorka: Željka Vračević

Foto: Pinterest

Related posts

Leave a Comment