Poezija: Ostrvo

Davno-poodavno, u dobroj i maloj zemlji, tekla je rijeka, i mirna i plahovita.
Na njenim obalama živjeli su ljudi, crni i bijeli, žuti i crveni.
Voljeli i nevoljeli, ratovali i mirili se.
I vrijeme je, kao rijeka, teklo.

Nekolicini mahera, i crnih i bijelih, i žutih i crvenih,
palo je na pamet da sagrade ostrvo.
Sve je ličilo na ekstrafazon.
Sprva se činilo da rijeka ne popušta i da će se društvo umoriti.
Mnogi su im se smijali govoreći da je ta zamisao čist promašaj.
Broj fajtera koji su podizali ostrvo bio je razmjerno mali,
ali se, na čuđenje gomile, povećavao iz godine u godinu.

Puno vode otišlo.
Puno ljudi umrlo, još više ih se rodilo.
Jednoga jutra, nekako s jeseni, iz vode se ukazao kameni vršak.
Nije bilo kraja radosti onih koji su ga gradili.
Još više se čudili oni koji u čudo nisu vjerovali.

Za kratko vrijeme – naraslo.
Kao da je stalno porađalo sebe.
Pokazalo se i vrelo bistre, hladne vode.
To su, kao dobar znak, primili i oni koji su sumnjali u rođenje ostrva.
Zazelenila je trava, narasla mala šuma, nastanile se životinje.

Graditelji i poštovaoci provodili ugodna poslijepodneva i večeri
na ostrvu, pripovijedajući i veseleći se.
Činilo im se da su zvijezde iznad njega krupnije i sjajnije.
Geografi ga ubilježili u svoje karte.
Čak se i jedan brod nasukao na njegovu obalu.

Voda mu ničeg zlog nije mogla napraviti.
Nadolazila bi, hujiva, zauzimala,
a onda se skrušeno povlačila ostavljajući ga većim i naplavljenijim.
Nevrijeme bi polomilo grane i zamutilo izvor, ali bi ostrvo za čas bilo još ljepše.

Turisti su, simbolično donoseći veliko kamenje,
nastavljali davno započeti graditeljski pothvat.
A narod je, šaren i lijep, rastao sa ostrvom u svojoj dobroti i raznolikosti.
Više niko nije pamtio kako je nastalo.
Svi su mislili da je prirodno. I da je tu od pamtivjeka.

Meni je ovo šapnula žena koja je u sebi čuvala i crvenu i žutu i bijelu i crnu boju.
Svana i iznutra, izgledala je predivno.
U prvi mah joj nisam vjerovao, ali sam s vremenom nadošao.

Ne znam je li ostrvo još na istom mjestu i raste li.
Znam samo da zvijezde nad njim sijaju ljepše no drugdje,
da ljepota ne da gledati u sebe,
i da hladni vrutak krijepi žedne
dajući im zdravlje, sreću i blagost.

Autor: Omer Ć. Ibrahimagić

Related posts

Leave a Comment