Kasnih devedesetih u malom vrtiću u mojoj maloj varoši na Dunavu, sva deca starosedelaca imitirala su Cecu, Jecu i Draganu, slušala popularni turbo folk i nosila svetleće, bele patike koje su sijale kao jeftina disko kugla. Devojčice su imale duge kose kao vile ravijojle, a dečaci šiškice na čelu što su površno skrivale skoro obrijane glave.
Ali ne i ja.
Tih kasnih devedesetih, ja sam imala kratku kosu, razdeljke kao Toma Zdravković koje mi je tata religiozno pravio svako jutro pred polazak u vrtić i kasetu „Umoran sam od života“- jedinu koju je tata iz svoje bogate kolekcije poneo u izbeglištvo.
U našoj kući stalno je svirao radio na kom smo slušali Tomu. I to nije bilo sve. Pod uticajem Tome, jugoslovneskog trendsetera, tata nam je nameštao frizuru. Tako je uvek u prednjem džepu košulje imao ogledalce i češljic kojim je svako malo češljao kosu, malo sebe, pa malo mene, razdeljak na stranu i svetleći, beli zalisci. „Ćero, sad si dobra, ajmo!“, a ja sam pokušavala da uništim frizuru, promenim smer šiški u desno i da stavim krpu na glavu kako bih bila kao sva ostala deca, pomešana među druge.
Tata me je tada oštro kritikovao i ponavljao da ne smem da „idem k’o niko“ i da mi je bolje da se smirim kako me ne bi on smirivao. I tako su izgledala naša jutra i naši dani.
Tata je voleo Tomu, brat je voleo čokoladu, ja sam volela Cecu, a mama je volela sve nas.
Zato sam od malena mrzela Tomu i loš uticaj koji je vršio na mog oca, njegova uverenja i estetiku šoka. U to vreme sam mislila da je Toma jedan običan čovek bez stila i neugledni čiča sa velikim nosom. Nije mi bilo jasno zašto ga tata toliko voli. Činilo mi se da kada peva, da Toma nazalno zavija. Potom, kada sam kao odrasla, delila sam ljude na one koji slušaju Tomu i na one koji su kul. Zato sam i ostavila prvu simpatiju jer mi je stalno pevao „Oh gde si Jelena, gde si Jelena“, mislio je da su Jelena i Nevena dva ista imena. Meni je tada bilo drago što se Toma nije dočepao mog imena i napravio pesmu, i da budem posve iskrena, uopšte nisam zavidela svim tim Brankama, Dankama, Ljiljanama i ženama kojih više nema.
Ali danas im zavidim! Baš im zavidim!
I sve do pojave filma „Toma“ ja sam bila ubeđena da ne postoji ništa u vezi sa ovim čovekom što bi mene moglo da interesuje ili čak promeni moj tvrdokorni stav. Nisam mogla da zamislim da ću u kasnim dvadesetim svaki dan slušati „Za ljiljanu“, „Dva smo sveta različita“ i u tome pronalaziti veliko zadovoljstvo i čar.
Jednom je jedna starija poznanica rekla, onako sa paransovske visine i flašom piva u rukama, dok je izbacivala lakat na stranu, da shvataš da sazrevaš kada kreneš da jedeš pihtije i slušaš Tomu Zdravkovića.
Ja to tada nisam shvatala.
Pre filma, za mene je Toma bio niko, a posle filma je postao sve i svjat. Dva puta za dva dana sam pogledala film i to mi nije bilo dovoljno već sam pokupovala karte u Pragu i poklonila ih svim strancima koje tamo znam i koji nikad nisu čuli za Tomu, da i sa njima podelim film i nateram ih da prihvate mit o tome da se može živeti kao car bez kinte, kao i da je najveći kapital onaj koji nosimo sa sobom, u sebi. Kada su me moje drugarice i drugovi tom prilikom upitali zašto ih teram da gledaju film o čoveku o kom ništa ne znaju i to na srpskom jeziku, koji takođe ne znaju, rekla sam im „Zato da biste postali bolji ljudi! “.
Pogledali su film, i svi su plakali. Proverila sam, bile su to prave suze.
Stvarno, „Toma“ govori sve jezike sveta.
Ovaj film se nostalgično, romantizovano nalaktio na narativni mit o čoveku, prijateljstvu, ljudima, zemlji koje više nema, ljubavi, smrti, jednakim šansama i vremenima koja se više nikada neće vratiti. Ali to sve nije bitno. Ovaj film je predstavio Tomu kao superheroja koji je živeo baš onako kako je želeo. Novac je rasipao i nije štedeo, a svoje dane je pažljivo provodio onako bećarski, kako mu se prohtelo. Sve su bile želje, a ništa moranje. I to je mit o čoveku koji je slobodan i koji pruža nadu svima onima koji žele da se oslobode i preporode. Toma nije radio od devet do pet, nije robovao kućnim obavezama i normama, nije prihvatao da je niko, nije odustajao čak ni onda kada je bio kraj i nije patio za propuštenim prilikama jer je sve iskoristio.
„Toma“ je mit o neviđenom caru.
Ne zanima me šta je u filmu istina i ne zanima me šta se stvarno desilo. Da je stvarnost dovoljna, ljudi ne bi pisali priče i ne bi stvarali mitove. Istina je ionako gadna, precenjena, surova stvar. Radi tako što ti ogoli želje i probuši snove, baci na zemlju i ostavi samog tako da se posle oporavljaš danima i opet ustaješ samo uz pomoć izmaštanih narativa. Ceo život preveslavamo na mitovima ugledajući se na superheroje. I zato mene zanima da li je moguće da čovek čoveku bude drug, da li bezuslovna ljubav postoji, da li se ljudi menjaju na bolje i da li se može biti lep čak i sa zaliscima. i na sva ova pitanja „Toma“ kaže „Da, da i da!“. Meni je to dovoljno. Kupljeno.
Posebno mesto u filmu je deo o Ljiljani. To je scena koju je raspisao Nikola Pejaković i izmislio, te ubedio ljude da se stvarno desilo. Ja neću reći da se nije desilo baš onako kako je to Pejaković napisao i neću reći da Ljiljanu nije Toma izmislio i neću reći da nije bilo namenjeno za Ljiljanu već za Biljanu, jer bi to značilo da je film samo mit i da nije primenjiv u stvarnosti. To bi značilo da nije istina da se možemo probuditi i ponovo jedni druge još jače zavoleti kao i da jedan dan može biti vredniji od celog života. To bi takođe značilo da ćemo umesto Jana, Mina, Ana, imati opet Ljiljane, Branke i Danke. A ako mene pitate, to je i više nego dovoljno.
Mitovi nas rade jedino onda kada verujemo u njih, u suprotnom, kada ih razotkrijemo, prestaju da imaju dejstvo i tragamo za novim pričama koje bi nam pomogle da preživimo život.
A zašto tragati dalje kad imamo sve odgovore u „Tomi“?
Ljubav postoji, smrt nije kraj i prijatelji su pravi.
Na žalost, moj tata nije gledao film, ali je revnosno pratio naše medije koji su se potrudili da iscede suvu drenovinu iz Tominog života i da uđu u svaki privatni detalj njegove intime i ponude rijaliti. Tata je stara Titova generacija koja i dalje veruje u mit da novinari ne lažu, da Vlada radi u interesu građana, a da je predsednik svetac. I sve to ne bi bio problem da on nije poverovao u medijske glasine pod čijim je uticajem izjavio: “Toma je bio nevaljalac“. Kasetu je sklonio i više ga ne pominje.
I sad ja tatu ubeđujem da je Toma bio car, a tata meni ne veruje.
Ja slušam Tomu, a on negoduje.
Foto: 1. Lična arhiva autorke, 2. Preuzeto sa: https://www.pokazivac.com/karikatura-dana-toma-zdravkovic/ (31.10.2021). 3. Preuzeto sa: shorturl.at/bckDY (31.10.2021.). Naslovna fotografija preuzeta je sa Facebook-a.
Autorka: Nevena Šaulić