Letjela si mi po leđima,
lakirala usne umjesto noktiju
pljujući u šaku,
ko ptičurina.
Po rebrima mojim tražila boju svoje pjesme,
ko da voda novina može biti.
Pod pritiskom svih bijelih zabluda,
istraživala si mi šake da slučajno na njima nešto novo ne piše.
Pod tvojim krilom dosanjah nebo.
Na kraju svega, na početku kraja
mahnula si mi, i počela da tečeš baš ko da voda si.
Oko, čije li si sad oko?
Moje, tvoje, naše?
Svemira ili nemira?
Koga sad gledaš, čije li te suze plaše?
Autorka: Nada Matović
Foto: Pinterest
