Rekli su mi da nisam zrela,
da sam nesigurna i da neću uspjeti,
svi su mi to rekli.
Možda sam i bila takva,
ali samo zato što na ovom svijetu
niko nije bio dovoljno hrabar
da mi ispuni jednu jedinu želju:
da me pogleda očima čovjeka.
Želja je ostala u meni godinama,
borila se da diše, da uđe u ovaj svijet.
Možda ne na štiklama,
ali da zapleše dušom.
Ja nisam ona koja želi lica puna suza,
oči koje sve snimaju, osim duše.
Ne, nisu oni fotografi,
nego sudije. Osudiše me na samoću.
Dosta je tišine – bijesna sam na nju.
jer i ovakva ja sam sasvim cijela.
Slušajući priče o druženju, obrazovanju,
poznanstvima s ljudima,
poželjeh sve to. Zaželjeh da kažu:
„Ustani, budi dio nas, jer i ti si čovjek“
Te riječi ostaše mrtva slova
na mom bijelom papiru.
Pisma pišem, a ne znam kome.
Možda sebi.
U njima je moja tajna:
kako da uzmem zalogaj sunca
koje pripada svima nama?
Koja je to čarolija
pomoću koje prestaju lažne ljubavi
i nestaju nevidljive etikete
nalijepljene na čelo?
Moje pismo nije namirisano,
nije našarano karminom, niti je ljubavno.
Ono je tihi proglas
kojim želim promijeniti svijet.
U ovom društvu usipju samo ofarbani ljudi –
namazani po licu i duši.
A ja boje nemam, ne volim ih.
Takva sam kakva sam.
Volim svijet u kome se slobodno diše.
Nekad mi dosade i rime,
Koga danas zanima poruka pjesme?
Žalim, ali nisam glumac
i ne volim ljude koji glume
a da im to nije posao.
Vjerujem u moć ljudskosti,
slušam samo muziku srca
i tananu melodiju knjiga.
Diskriminaciju je gorko jesti svaki dan.
Ali ja nisam razmažena
da vazdan plačem nad sudbinom.
Gdje se to ljubav kupuje,
i za koliko je ljudi prodaju?
Ima li iskrenosti u nama?
Svi smo mi grešni,
ali ljubav je ta rijeka
što svojom vodom može pročistiti svijet.
Želim samo da vam budem ista
jer dišemo isti vazduh,
da ne umrem tugujući
jer me neko povrijedio riječima.
Nisam više mala niti nezrela.
Želim da mijenjam svijet.
slobodno da razmišljam,
ne želim da me ujedate za dušu,
niti da drugima navlačim crne oblake.
Želim biti borac za pravdu.
Možda to već jesam,
ali u sjenci.
Moje pjesme u sjeni sijaju,
ne vole mrak – kao ni ja.
Tražimo stalno tu nit
koja nas sve čini jednakima,
bez dubokih tonova bezobrazluka,
bez podlosti i pohlepe.
Žarko želim da umre sva ta
bezdušnost u čovjeku.
I sve to ja uporno bilježim
na hartiji i na stranicama moje duše.
Rekoše mi:„Za sve se buniš.“
Pa jedino to i jeste tačno.
A da li bi iko čuo za mene
da nisam bila takva?
Svako želi svoje sunce,
a svi smo pod istim rođeni,
Svako želi da pokrene more
i da otopi planinske zime,
ali mene ne griju njihove
praznine ni daljine.
Bezdušni ljudi, hvala vam na lekciji
Koju sam naučila, ali nisam slijedila.
Svaki čovjek ima svoj put.
Možda nisam dovoljno jaka za vaše pucnjave,
duša je preživjela, ali tijelo slabi.
Rasprava sa svijetom više mi nije draga,
ali još imam tu čudnu narav –
da ne podnosim nepravdu.
Ja slušam ritam svih srca,
ali i u mom postoji melodija
koju možda niko neće čuti
onako kako ja želim.
Tražim svoje mjesto pod kapom nebeskom.
Moji putevi nisu isti kao vaši,
ne nosimo iste cipele,
ali svijet nam isti jeste.
Želim da ga grlim,
a ne da ga otimam
vječito se dokazujući okolini.
Moje slovo traži put da vječno traje,
glasno govoreći o poštenju i miru.
Jednom će utihnuti i vaše negativne riječi
i otužna sažaljenja,
a isto će nas obgrliti sunce
svojim toplim rukama.
To sunce će nam postati ogledalo duše.
Eto, rekoše mi onda
da moj put budućnosti nema,
ali, srećom, sve prognoze crne
lagano voda zaborava odnosi.
Foto: Pinterest
Autorka: Nada Matović
