Recenzija: Slučaj Lenke Dunđerski – „Santa Maria della Salute“

Filmska kritika je o novom filmu Zdravka Šotre bila gotovo jednodušna: premijera je protekla u svečanoj atmosferi, Vojin Ćetković (Laza Kostić) i Tamara Aleksić (Lenka) blistali su, a film je iz dana u dan beležio rekordnu gledanost! To bi valjda značilo da je film besprekoran i da bi svaki drugačiji vid kritike bio suvišan, možda i zlonameran, s ciljem da naruži nešto što je steklo kultni status već samim tim što je snimljeno. Ipak, dobra reklama ne mora bezrezervno značiti i visoki kvalitet samog ostvarenja.

Istina, kritika ponekad može biti netačna i nepravedna. Takva je bila ona s početka XX stoleća koja je od Laze Kostića napravila čitav slučaj. Pokazalo se da je to, ustvari, bio tajanstveni slučaj Lenke Dunđerski, jer da nije bilo Jelene od milošte zvane Lenka, srpska poezija bila bi siromašnija za jednu maestralnu pesmu u kojoj se na nesvakidašnji a potpuno savršen način stapaju i prepliću lepota poezije, arhitekture, istorije i, najzad, stvarnog, surovog života. Da nije bilo Lenke, možda ne bi bilo ni onog poznog Laze Kostića koji je svakim svojim narednim postupkom izazivao kritičare i podsticao ih da ga na sva usta kude.

Svoju možda najbolju, a od ondašnje kritike najomraženiju knjigu, Laza Kostić doslovce je nazvao O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu. Danas više nije u modi da se knjigama ili tekstovima daju ovakvi glomazni nazivi, ali kad bi moglo tako, onda bih ovaj prikaz nazvao O filmu Santa Maria della Salute, njegovom reditelju i glumcima, uz poređenje sa drugim filmskim verzijama o Lazi Kostiću.

Kao što Lazi Kostiću nije bio cilj da svojom knjigom o Zmaju naruži već proslavljenog pesnika (mada su gotovo svi tadašnji kritičari u tom ključu pročitali monumentalnu Kostićevu knjigu), nego da jednom za svagda razgraniči šta je u Zmajevoj poeziji dobro a šta je loše, tako ni meni nije cilj da neargumentovano iznosim negativne kritike na račun reditelja Zdravka Šotre i ostalih članova filmske ekipe, nego da kritički sagledam koje su to loše strane ovog filma, da li je možda previše pohvaljen i pre nego što se pojavio u bioskopima, a najzad i da pokažem šta je u ovoj adaptaciji dobro i zbog čega takav film, makar i ne bio najbolji, zaslužuje svu našu pažnju.

Zdravko Šotra već je nekoliko puta pokazao da ume da iznenadi domaću publiku i da preko noći popuni bioskopske dvorane čak i u vremenu televizije i interneta. Učinio je to najpre filmom Lajanje na zvezde, zatim Zonom Zamfirovom, a sada nam je podario filmsku biografiju Laze Kostića, s tim što je u filmu akcenat bačen na ljubavnu priču o Lazi i Lenki, dok će, kako je najavljeno, televizijskom serijom biti obuhvaćeni i ostali segmenti pesnikova života (u to se može svako uveriti, pošto se serija uveliko prikazuje na nacionalnoj televiziji).

Svi znaju da je pesma Santa Maria della Salute nastala povodom smrti mlade Lenke, svi znaju da Laza Kostić nije ni skrivao svoju ljubav prema Lenki, zna se i da je Lenka umrla vrlo brzo nakon Lazinog venčanja za Julijanu Palanački, ali sve do sada ti podaci nisu bili posebno umetnički obrađeni, a kamo li adaptirani za celovečernju filmsku priču.
U tom pogledu, Šotra je načinio veliko delo, a za samu režiju i glumu ne može se reći da su loše ako sagledamo današnje stanje naše kinematografije, ali ako se osvrnemo na neka ranija, doduše ne tako ambiciozna, televizijska ostvarenja posvećena Kostićevom životu, odmah se uočava bitna razlika, pa nova generacija glumaca definitivno gubi bitku pred starim majstorima.

Iako drama Slučaj Laze Kostića (režija Aleksandar Đorđević, 1985) nije za centralnu temu imala ljubav između Laze i Lenke, ipak je i o tome moralo biti reči, pa je Lenku odigrala Dragana Varagić, dok je velikog pesnika dočarao Ljuba Tadić.

U pomenutoj televizijskoj verziji pojavljuje se Igor Pervić kao mladi Laza Kostić, što može biti zanimljivo ako znamo da je Pervić dvadesetak godina docnije tumačio pedesetogodišnjeg Lazu Kostića u igrano-dokumentarnom filmu Doba Dunđerskih. Taj manje-više amaterski poduhvat delo je pesnika Pere Zupca, a Lenku Dunđerski tom prilikom je odigrala mlada glumica Anđela Jovanović.

Najzad, podsetimo se da ni Šotri ovo nije prvi put da se bavi likom Laze Kostića, jer se tvorac „pletisanke“ pojavljuje i u televizijskoj drami Milan-dar (režija Zdravko Šotra, 1987), doduše kao sporedan lik, ali u tumačenju sjajnog Stojana Dečermića. Inače, ova se drama prvenstveno bavi životom doktora Milana Savića, kojeg je tada igrao Danilo Bata Stojković, što neće biti bez značaja kad dođe do poređenja sa filmom Santa Maria della Salute.

Možda je apsurdno upoređivati Vojina Ćetkovića sa Ljubom Tadićem, ipak su to dve potpuno odvojene generacije, samim tim i različite škole glume, ali ne možemo ćutke preći preko činjenice da, očigledno, danas više nemamo glumce koji bi istovremeno bili besprekorni recitatori – a to se nekad za glumački poziv podrazumevalo. Zato je jedna priča kad čujemo Ljubu Tadića kako besedi Lazine stihove, a sasvim druga kad čujemo Vojina Ćetkovića dok ih onako prozaično izgovara, premda bi to trebalo da budu trenuci najvećeg i najdubljeg pesničkog zanosa.

Jedno je kad u staroj televizijskoj drami ugledamo ozbiljnog Batu Stojkovića u ulozi doktora Milana Savića, a sasvim drugo kad se danas u istoj ulozi pojavi komični Nebojša Cile Ilić, koji ostade upamćen kao Manulać (opet zahvaljujući Šotrinom filmu).

Zanimljivo bi bilo uporediti Lenku Tamare Aleksić sa Lenkom Anđele Jovanović. Što se fizičkog izgleda tiče, Anđela Jovanović već na prvi pogled mnogo više odgovara crnokosoj i ne baš mršavoj Lenki koju znamo sa fotografija i umetničkih slika, nego što bi to odgovarala Tamara Aleksić, koja je pritom plavokosa. Ipak, treba reći da je Tamara Aleksić mnogo bolje donela lik Lenke nego što je to pre nekoliko godina učinila Anđela Jovanović, mada je pitanje koliko je Anđela Jovanović imala mogućnosti i prostora da se iskaže, s obzirom na to da je Doba Dunđerskih jednočasovni igrano-dokumentarni film.

Uočljiva su i prilična odstupanja u odnosu na dobro poznate istorijske ličnosti, pa iako Aleksandar Đurica solidno igra veleposednika Lazara Dunđerskog, to ipak nije onaj Dunđerski kojeg znamo sa starih fotografija, a sigurno je da nikada ne bismo Bogdana Diklića mogli poistovetiti sa glasovitim narodnim tribunom Svetozarem Miletićem!
Ne može promaći ni tipična Šotrina podela uloga za Nelu Mihailović i Slobodu Mićalović, koje su se i ovde našle u ulogama majke i ćerke, dok se Ljubomir Bulajić opet našao u ulozi bogataškog sina. Ipak, njihovoj glumi nema šta da se prigovori, svejedno što nam mogu delovati kao da su samo preneseni iz Mir-Jaminih ljubavnih romana na dvor porodice Dunđerski.

I pored svega toga, zapažene i dobre uloge ostvarili su Aleksandar Berček, Nebojša Dugalić, Svetlana Bojković, a Lazinu ženu Julijanu na simpatičan, mada tragikomičan način dočarala je Milica Grujičić. Pojedini vrsni glumci, poput Tihomira Stanića, Predraga Ejdusa, Mikija Krstovića, Vlaste Velisavljevića, vidljivi su u filmu samo na momentima, tako da za nismo ni sigurni koju ulogu tačno igraju, ali verovatno će ta nepravda biti ispravljena u televizijskom serijalu.

Što se tiče scenarija i same priče, mora se reći da su brojne scene razgovora između Laze i Lenke zaista urađene znalački i sa istančanim sluhom, tako da često jedan razgovor varira od romantike i sentimentalnosti do smrtne napetosti, za šta je bio potreban i predan rad scenariste i veliki trud dvoje glavnih glumaca.
Međutim, kako radnja odmiče, u nekim momentima sve to preti da pređe u dosadu, naročito nakon što Lenka

Dunđerski umre a Laza počne da smišlja svoju najbolju pesmu. Priča gubi smisao u onim scenama koje nemaju direktne veze sa centralnom temom, pa tako i dirljiva scena umiranja Lazine supruge Julijane deluje suvišno, a scene koje reditelju služe samo radi upotpunjavanja pesnikove biografije stvaraju kod gledalaca nervozu, tako da pred sâm kraj jedva čekamo da se film završi jer pomislimo da je već sve rečeno, a donekle i jeste tako.
Poslednju scenu, ipak, vredi sačekati, i mada može izgledati kao deo jeftinog naučnofantastičnog filma, drugačije se nije moglo prikazati toliko željno sjedinjenje lirskog subjekta sa umrlom dragom, a sve kroz lepotu stare bazilike u kojoj je utučeni pesnik iznova prepoznao smisao života.

Da ova recenzija, unapred zamišljena kao kratki prikaz, ne bi dosegla obim Kostićeve knjige o Zmaju, najbolje je ovde stati i ne kvariti sliku tog užitka koji je pesnik, tokom „beznjenice“ mogao zamišljati samo „među javom i med snom“, a koji mu se sigurno ostvario u času smrti…

Preterano je i bilo očekivati da novi Šotrin film zadivi „bogove silne, kamoli ljude“, ali ako slučaj Lenke Dunđerski (da se izrazimo akademski, što Kostiću sigurno ne bi bilo po volji) – ako dakle ova priča bude domaćim filmskim stvaraocima jedan podstrek da ubuduće inspiraciju traže u nedovoljno istraženim biografijama naših pesnika, slikara, naučnika – onda će možda to biti i najveći uspeh filma Santa Maria della Salute.

 

Autor: Dušan Milijić

Related posts