Intervju: Bend „Nula“ – „Sujeta na kulturnoj sceni Srbije jedna je od najpovršnijih.“

Bend “Nula” osnovan je 2013. godine. Žanr kojim se odlikuje nastaje u na temeljima sladž metala, no svaki član benda predano unosi deo sebe, te se na taj način formira autentični izraz i inovativni zvuk. Članovi benda su: Milan Vićić (gitara), Luka Piljak (bas gitara), Strahinja Knežević (gitara), Milan Sarić (bubnjevi) i Miloš Milošević (vokal). Momci okupljeni oko “Nule” svojom eksplozivnom energijom uspostavljaju interakciju sa publikom, a tekstovima univerzalnog tematsko-motivskog sklopa pružaju mogućnost da se i poštovaoci drugih muzičkih žanrova poistovete sa datim temama.

Članovi benda (Strahinja Knežević, Miloš Milošević i Milan Vićić) u svom intervjuu za “Čupavu Kelerabu”, između ostalog, govore o idejama i motivima zbog kojih su osnovali ”Nulu”, kao i o stanju na srpskoj andergraund sceni.

 

„NULA“ KAO IDEJA RAVNOTEŽE

 

Šta vas je motivisalo da osnujete bend?1

 

Strahinja Knežević: Radilo mi se nešto što sam imao u glavi, a nisam imao sa kime. Malo sam pogledao internet i naleto sam na oglas gde momak traži bend. Dopala mi se njihova priča, dopali su mi se ljudi na prvoj probi i njihova energija. Odlučili smo da radimo nešto svoje, ali ne pretenciozno, već da pravimo svoju muziku koju volimo i koju možemo slušati među sobom. Dakle, motivacija za osnivanje benda je lična, pored toga uticalo je i druženje, kao i kanalisanje energije koja je identična i koju svi posedujemo.

Miloš Milošević: Shvatili smo šta bismo želeli da radimo što se tiče muzike. Skontali smo jedni druge, skapirali smo šta ko sluša i napravili smo nešto unikatno. Videli smo da se savršeno pronalazimo u svemu i ići ćemo do kraja, dok nas vozi taj trip.

Milan Vićić: Bubnjar (Milan Sarić) i ja smo imali određen trip vezan za muziku – šta želimo da radimo, kakva nam se muzika sviđa i koju muziku želimo da sviramo. U jednom trenutku to nam se činilo nemogućim, a u drugom trenutku smo se našli sa sličnim ljudima, te je to postalo moguće. Skup zajedničkih iskustava koja su se našla rodilo je nešto slično, ali opet novo. Ljudi imaju potrebu da se izraze, ti imaš potrebu za izrazom i izražvaš se kroz ono što umeš da radiš i kroz ono što voliš. Mi smo nastavili da radimo to što volimo kroz kolektivni kompromis gde se svako odriče ponečega i tako ispoštuje drugog, ali vremenom to postaje zajednički trip koji nije vezan za pojedince već se stvara sam za sebe.

M. M.: Svako je maksimalno unosio svoje ideje u muziku, ali smo shvatili, posle nekog vremena, da šta god neko ubaci biće vrhunski.

M. V.: Poenta je da su se ljudi skontali i da su počeli da prave muziku i da je ta muzika dobra.

S. K.: Sad ne moraš ni da pitaš ljude u bendu valjali ono što svako od nas unosi u muziku koju stvara, manje-više svi osećaju šta u kom trenutku treba da se svira i u kom pravcu treba da ide.

M. V.: Više to nije stvar kakvu ti muziku voliš da slušaš, ti stvaraš nešto totalno novo i ako se to poklapa sa vajbom širiš vajb, koji ne zavis do tebe.

 

Kada je bend osnovan i koliko imate članova?11986546_796338350486708_4466330052427314995_n

 

M. M.: Ima nas petorica, ali imena članova nisu toliko važna, bitna je “Nula” kao bend. Nema individualizma u članstvu.

M. V.: Individualizam postoji u tom smislu da svako doprinosi nešto našem bendu. No, kada gledaš „Nulu“ na sceni ti nemaš soliste, to nije orkestar sa solistima. Nije to grupa ljudi sa pojedinačnim ego tripovima, svi su podređeni bendu. Ne robuje niko nekom sistemu, nego si ti uložio sebe u jedan projekat koji znaš da valja i tu se gubi svaka individualnost. “Nula” kao ideja veća je od svakog od nas.

 

Interesantan je naziv benda. Ima li u njemu određene simbolike?

 

M. M.: Ljudi uvek misle da tu postoji neka simbolika, a zapravo je sve nastalo totalno spontano.

M. V.: Kao i kod svake stvari koja nastaje spontano pruža se mogućnost da naknadno učitaš neku simboliku. Na početku smo se zvali “Nola”, jer smo bili „Down” tribute bend. Trebalo je da imamo i prvu svirku, niko nije mogao da smisli naziv i onda je neko u trenutku rekao da se zovemo “Nola“, zbog prvog albuma “Down-a”. Kada smo krenuli da pravimo autorske stvari samo je promenjeno jedno slovo i dobili smo “Nula”. Nama se to dopalo i onda se javila i simbolika. Ta simbolika označava kompromis mnogo volja u jednom zajedničkom projektu. Javlja se ideja nule kao ravnoteže. Nula je ravnoteža između pozitivnog i negativnog, sa jedne strane postoji minus jedan, minus, dva, minus tri, a sa druge plus jedan, plus dva, plus tri, a na sredini je nula. Neko kaže da je to i ideja praznine, ali naša simbolika je ravnoteža.

 

EMOCIJA KOJA SE PRENOSI ENERGIJOM ZVUKA

 

Kakva je muzička i tekstualna tematika vaših pesama?

 

M. V.: Ritmičko uklapanje teksta razmatramo individualno, ali tekstove pišemo zajedno. Tematika je neodređena, postoji tekst koji je podređen ritmu i poruci koja uvek ide iz ličnog iskustva, a jezik kojim se ona prenosi neodređen je u smislu da ga svako može doživeti na sopstveni način. Mi u bendu znamo o čemu se tačno u tim tekstovima radi, tako da je na izvestan način tematika jako lična, ona je toliko lična da doseže do granica univerzalnog. Jezik je takav da pruža mogućnost korišćenja različitih tema i simbola koji su opšti, te prevazilaze sferu ličnog.

M. M.: Tekstove radimo isključivo na srpskom, našem maternjem jeziku.

M. V.: Ćirilica je takođe zastupljena jer želimo da pokažemo ono što je sveslovenski, ali ne toliko sveslovenski koliko želimo da prikažemo jednu autonomiju jezika – tvoj izraz je samo tvoj izraz, a taj izraz prelazi u univerzalno. Pišeš ga na pismu koje ti je najbliže, rečima koje su tebi najbliže, koje lično doživljavaš u tom trenutku.

M. M.: Trudimo se da sva trojica pevamo što više u svakoj pesmi da bi svako mogao da doživi najbolje taj ultimativni trenutak.

M. V.: Postoje različite energije u tekstu, odnosno u tom zajedničkom diskursu i onda ta energija prevazilazi svakog pojedinca.

S. K.: Svako na najbolji mogući način pokušava da lično dočara deo emocije koji treba da se iznese pred publiku.

M. V.: Verujemo da ta emocija može da se prenese, da to nije nešto mrtvo. Nije to samo nešto što si ti doživeo, pa ga onda prenosiš u tekst, već ga možeš preneti i na drugog čoveka i to vidimo po ljudima koji nas slušaju.

M. M.: Najjači trip je kada radiš lajv nastup, kada se tebi lice grči, kada proživljavaš svoj fazon i vidiš da i ljudi iz publike u tom trenutku proživljavaju to isto.

 

2Imate vrlo eksplozivne nastupe. Polažete li u određenu vrstu interakcije sa publikom?

 

S. K.: U tome je i poenta. Naše emocije donekle znamo, znamo šta želimo da kažemo. Ali kada vidiš da neko iz publike reaguje na isti način onda shvataš da si uboo temu i emociju. Pesma koju izvodimo u tom trenutku za ljude koji se grče kao i mi isplativa je i to vrlo.

M. V.: Deluje ti kao da si uspeo da pogodiš u centar, jer na početku sve kreće iz ličnog, ali neko se poistovetio sa time. Nema praznog stvaralaštva, jer kada vidiš da ljudi to proživljavaju onda to postaje intenzivna stvar.

M. M.: U početku bilo je potrebno animirati ljude, ali što više vreme prolazi dobija se na ustaljenosti i kontamo na šta će publika reagovati.

M. V.: Ne želim da zvučim nadobudno, ali znaš da kako god odsviraš melodiju i otpevaš tekst uvek ćeš proizvesti određeni efekat, nezavisno od toga da li je to bilo slabo jer svaka pesma po sebi nosi neku silu. Naša poslednja svirka bila je slaba, nama konkretno. Ljudi su ipak vrlo pozitivno odreagovali. Atmosfera je bila neverovatno puna energije, a mi smo bili vrlo umorni. Sama pesma ipak održava određeni nivo i uspostavlja silu.

M. M: Treba biti jak i izdržljiv, pa svirati. Jer ako je sve oko tebe sranje, ako bilo koje prilike krenu po zlu, treba da dođeš i odradiš svoj trip na nivou. Jednostavno, koliko god da zvuči kliše, treba da veruješ u to što radiš.

M. V.: Ne umišljamo mi neke profesionalce, stvar je samo u da veruješ u silu i energiju koja će se preneti na publiku nezavisno od uslova.

S. K.: Ne bih da zvučim pretenciozno, ali ne bih ni da budemo skromni. Na jedan način postoji izvesna doza profesionalizma, jer smo, na primer, putovali četiri sata do Niša. Neko je išao iz Požarevca do Beograda, pa je onda putovao za Niš, bili smo umorni i isceđeni.

M. V.: Ali to cimanje nije čak ni zbog publike, ono nije čak ni zbog nas, nego je cimanje zbog tog zvuka i ideje koju želiš da prezentuješ. Mi nismo nikakav novac dobili, samo smo želeli da damo taj zvuk ljudima.

S. K.: Želimo da se kroz zvuk damo publici umno i telesno, dakle na najbolji mogući način i ništa ispod toga neće biti zadovoljavajuće za nas. Neki ljudi pak dođu, odslušaju svirku i odu kući, nama su bitni oni koji se prime na zvuk.

 

STANJE ANDERGRAUNDA U SRBIJI

 

Možete li vaš bend da svrstate pod strogu žanrovsku odrednicu? Imate li uticaja sa strane? Na koji način ste došli do sadašnjeg nivoa zvuka?

 

M. V.: Žanr je takav da kod nas ta muzika nije toliko zastupljena.

M. M.: Razmatrali smo među sobom pitanje žanra i shvatili smo da „Nulu“ možemo svrstati pod okrilje sladž metala. Možemo govoriti samo o uticajima bendova, kojih ima dosta.

M. V.: Bend se nije okupio oko nekog žanra ili oko drugog benda koji je uticajan. Doduše, na samom početku smo bili okupljeni oko „Down-a“, ali kasnije smo razvili svoj stil. Zastupljena je sinergija svih pređašnjih uticaja. Kada bismo bili strogo sladžerski bend ja ne bih svirao na taj način, Miloš ne bi pevao na način na koji sada peva.

M. M.: Loše je staviti našu muziku i pod odrednice poput „eksperimentalno“, „progresivno“, jer su ti termini mnogo iskorišćeni i isfurani danas. Imamo metal pozadinu i primarni sladž.

M. V.: Razvili smo se kroz liniju metala koji ide ka melodičnijem, ritmičnijem i psihodeličnijem zvuku. Ne postoji shematsko određenje po pitanju žanra i tematike pesama. Tekstove koje pišemo imaju neposredan odnos i ne postoji jasno uspostavljen sistem, već se čitava priča grana mnogo dalje.

 

3Kakvo je vaše mišljenje o andergraund sceni u Srbiji?

 

M. M.: Pre nego što sam počeo da se bavim autorskom muzikom slabo sam poznavao andergraund. Onda sam shvatio da postoji mnogo dobrih bendova i muzike koju treba slušati. Problem je saznati za sve te bendove. Na prvom mestu sujeta među ljudima je velika, jer većina muzičara razmišlja po principu zbog čega bi dolazili na tuđe svirke i podržavali ostale bendove, ako već imaju svoju stvar. Najosnovnija stvar je ta da nema jakog mejnstrima bez jakog andergraunda, zbog toga je naš mejnstrim vrlo loš. Nije andergraund loš zbog kvaliteta muzike, već upravo zbog te zavisti koja vlada među bendovima.

M. V.: Razlika između andergraunda i mejnstrima je u tome što je sve što je postalo mejnstrim krenulo iz andergraunda. Andergraund je to što čini bilo koju kulturnu i stvaralačku scenu živom. Postoje, dakle, neafirmisani ljudi za koje se ne zna i koji ne dobijaju novac, ali rade nešto iskreno i hoće to da plasiraju po svaku cenu. Ljudi koji su u andergraundu nemaju kanale i veze, već stvaraju sopstvene mikroscene, okupljeni oko istomišljenika. Kada to dobije širu sliku onda nastaje mejnstrim. Na taj način se popularisala svaka supkultura – pank je bio andergraund, treš metal takođe.

M. M.: Postoje izvrsni hardkor bendovi u Srbiji i to u svakome gradu makar po jedan. U koji god grad da odeš on ima svoju andergraund scenu.

M. V.: Suštinska razlika između mejnstrima i andergraunda je u stavovima prema muzici. Iskrenost, spontano stvaralaštvo naspram interesa. Određene stvari se sviraju jer to, na primer, vole devojke ili jer donose novac ili jer su jednostavno popularne. Andergraund možeš biti i ako si poznat, ali je poenta da sviraš jer voliš muziku koju stvaraš i zato jer to želiš da prezentuješ ljudima na bilo koji način.

 

Miloš je pomenuo sujetu. Generalno gledano, sujeta ne vlada samo u muzici koju vi radite, već i na čitavoj kulturnoj sceni Srbije. Na primer, neki slikar ne bi možda želeo da se nađe na istom portalu ili časopisu u kojem se našao jedan književnik ili pak reper ne želi da ostvari tehničku saradnju sa metal bendom. Kakav je vaš stav prema tome?

 

M. M.: Takva vrsta sujete je jedna od najpovršnijih. Ono što je još gore je to da se sujeta javlja i među ljudima koji rade istu stvar. Umesto da se ostvari saradnja među bendovima, mogi su u fazonu da ne dolaze jedni drugima na svirke jer što bismo se međusobno podržavali ako već radimo isto.

M. V.: Ili na primer, bendovi ne žele da se međusobno potpomažu. Ne žele da izađu jedni drugima u susret i pomognu pri ogranizaciji svirke, jer razmišljaju po principu da već imaju svoju priču, a da drugi bendovi koji su u razvitku tek treba da se izobre za svoje mesto. „Nula“ ne pati od toga, mi smo od početka bili svesni da ako želiš da prezentuješ nešto to ćeš uraditi po svaku cenu. Neće se načiniti baš stvaralački kompomis, ali jednostavno nećeš zavisiti ni od koga. Možeš pitati ljude koji dele ista muzička i žanrovska opredeljenja da ostvare saradnju, ali ćeš skoro uvek dobiti negativan odgovor. Bendovi koji su iole afirmisani ne žele da se mešaju sa „sitnom boranijom“.

 

BRATSKI BENDOVI I PLANOVI ZA BUDUĆNOST

 

Kakvo je vaše iskustvo sa bendovima sa kojima ste do sada ostvarili saradnju?

 

M. M.: Do sada smo upoznali velike careve. Nedavno smo završili turenju „Mermer i dim“, koju smo realizovali sa bratskim bendom „Black Smoke Train“ iz Velike Plane. Svi bendovi koji su nastupali su bili odlični, svi prave odlične stvari i svi zaslužuju dobru publiku. Najbitnije od svega je druženje i međusobna podrška.

M.V.: Kod građenja scene nije čak toliko ni bitno da li je jedan bend bolji od nekog drugog benda. Bitna je međusobna saradnja, da imaš sa kime da radiš.

M. M.: Da se ne lažemo, u Srbiji niko sa ovakvom vrstom muzike neće uspeti, ako neko pak uspe naravno da će povući i one druge. Ali hajde sada da razmenjujemo različita iskustva i da se zezamo.

M. V.: Niko do nas nema afinitet da uspe, nama je poenta da mi ono što radimo predstavimo ljudima. Sarađujemo sa ljudima koji to žele i gradimo nešto povlačeći što više ljudi za sobom.

M. M. Moramo opet da pomenemo „Black Smoke Train“, to su momci sa kojima smo odradili četiri svirke u fulu. Zajedno smo sve organizovali, zajedno smo putovali i cimali se.

 

Na koji način ste se skontali sa ljudima iz „Black Smoke Train-a“?

 

M. V.: Sve je počelo tako što je trebalo da sviramo u Velikoj Plani i oni su bili bend koji nam je bio predgrupa. Vrlo brzo smo se zgotivili.

 

Da li su momci iz „Black Smoke Train-a“ žanrovski „udaljeniji“ od vas pošto sviraju dum rok?

 

M.V.: Možda mi imamo neke različite uticaje, ali ritam je isti, kao i vajb, a pri tome slušamo istu muziku.

M. M.: Pored „Black Smoke Train-a“ postoji još mnogo dobrih bendova, kao na primer momci iz Sombora – „Southern Concrete Sludge“ sa kojima smo imali već tri svirke. Sasvim su korektni.

M. V.: Sa momcima iz Sombora upoznali smo se preko naziva bendova i na kraju ispada da su do jaja ljudi i da svi žele da rade, da su puni elana. S druge strane, naša scena je slaba i trenutno se gradi. Ne znamo šta će biti za par godina, ali smo svedoci da sladž metal počinje da ima dosta sledbenika.

M.M.: Ljudi su shvatili da je ta muzika iskrena, da je to neki iskreni trip koji te vozi.

 

Iza sebe imate demo kasetu koja nosi naziv rimskog broja „I“. Ima li tu neke simbolike ili je i ona naknadno uspostavljena?

 

M. V.: Nema simbolike. To je manje-više određena doza lenjosti. Bili smo u fazonu da uradimo taj demo. Nismo želeli da deluje ozbiljno, ali ni neozbiljno, pa smo se odlučili za takav naziv, a uspostavili smo i princip redosleda.

M.M.: Čini mi se da je površno davati nazive pesmama na srpskom, jer tako deluju vrlo robusno. Ne treba biti pretencioznan. Kada radiš tekst na srpskom ti se trudiš da nađeš arhaične izraze, donekle poetične, a to ume da bude loše.

 

Zbog čega ste odlučili da uradite baš demo kasetu, a ne CD?

 

M. M.: To se dogodilo sticajem okolnosti. Miroslav Đurčik ispred „Grim Reaper Records-a“ iz Stare Pazove je čuo naše pesme, rekao je čime se bavi i ponudio nam je da snimimo demo kasetu.

S. K.: Đurčik ima više entuzijazma od pojedinih klinaca. On je pravi lik koji živi andergraund i predstavlja gorivo za sve mini-andergraund bendove.

 

Imate li u planu CD ili split album na kome ćete ostvariti saradnju sa drugim bendovima?

 

S. K.: To bi bilo super, ali to ne zavisi od nas već od izdavačkih kuća. Ako se izdavačima dopadne ta priča oni će nas onda pozvati da snimimo CD ili split album.

M. V.: Imamo materijala za album, ali sve zavisi od vremena, organizacije i novca. Trenutno smo snimili dve pesme.

 

12004002_796338353820041_6342276863693294192_nKakvi su vaši planovi za budućnost?

 

S. K.: Trenutno nam je u planu sve, od albuma, EP-a, pa do spota. No, trenutno je najrealniji i najizvodljiviji profi snimak dve pesme u studiju i snimak jednog spota, koji će sedamdeset, osamdeset posto biti bar HD kvaliteta. Priča je spremljena i biće pogodna za YouTube. Ne znamo koliko će to biti plasirano na TV-u, ali će na YouTube-u izgledati sasvim korektno, biće u istom rangu sa spotovima bendova koji rade slične stvari.

M. V.: Puca se, dakle, na veliko ali ne sa ciljem da se bude velik’. Mora se ostaviti određeni nivo i trag.

M. M.: Možda zvuči kao standardna bendovska priča, ali poenta je da budeš tu, radiš to što radiš i ostaviš neki trag za sobom. Želimo obradovati publiku tako što ćemo na svake dve godine izbaciti nešto novo.

M. V.: Za kraj želim da dodam da nisam učio da sviram gitaru da bih zavodio ribe po parku pesmama „Riblje Čorbe“, već sam učio da sviram gitaru upravo da bih nešto što imam u sebi izbacio i možda preneo dalje. A ako neko čuje to što imamo da kažemo i poistoveti se sa time ja ću biti srećan.

M. M.: Želeli bismo još da pomenemo da je za naš celokupan artwork zadužen Dimitrije Miljković Mita, naš mnogo dobar drugar. Ispoštovao je svaki naš trip, tu su mermer i anđeli preko kojih je „Nula“ dobila i na vizuelizaciji. Što se tiče fan obeležja trenutno su u opticaju bedževi, ali ako neko bude želeo majicu, kasetu ili bilo šta drugo može se javiti preko naše Facebook stranice.

S. K.: Doći ćemo i u najzabačeniji kraj i lično ćemo doneti majice i plus ćemo popiti zajedno pivo ispred zadruge.

M. M.: Mi smo bend koji nastupa da bi pokrio troškove puta i popio pokoje pivo, ali ćemo uvek svakome izaći u susret. Drago nam je zbog svakog ko nas sluša i ko ispoštuje naš trip. Dakle, mi ovo radimo zbog sebe, ali i zbog drugih ljudi.

S. K. Mnogo nam je lepo kada imamo fidbek od strane publike. A apropo onog dela o sujeti želeo bih da za kraj dodam još i to da se baš cimam po internetu oko raznih festivala, fazina i časopisa preko kojih bi „Nula“ ostvarila promociju i ne dobijam nikakvu povratnu vezu. Ljudi koji stoje iza toga ne mogu da nas udostoje odgovora bilo kakve vrste, jer smo još uvek neafirmisani bend. Postavlja se pitanje kako onda doći do afirmacije. Taj proces je složena stvar, ali verujem da će se ona stvoriti sama po sebi, no tada ćemo biti okrenuti ljudima koji su uz našu ideju bili od samog početka. Pored toga, slao sam mnoštvo mejlova raznim muzičkim organizacijama da objave makar da će „Nula“ imati svirku, ali mi te ljude ne zanimamo jer nismo poznati. Žao mi je što je sujeta uzela prevlast nad kvalitetom, ali mi je sa druge strane drago što povratnu vezu uvek dobijamo od pravih ljudi.

 

Kao što je već rečeno, „Nula“ je petočlani sladž metal sastav. Teme i motivi koji provejavaju kroz njihovu muziku kreću se od ličnih ka univerzalnim, te se na taj način publici pruža mogućnost poistovećivanja sa datim temama, što je i jedan od ciljeva benda.

Na veliku žalost andergraund, mejnstrim, ali i kultruna scena u Srbiji odišu dozom odbojnosti prema novim, još uvek neafirmisanim stvaraocima, kao i kulturološkim pojavama. Ljudi okupljeni oko „Nule“ trude se da kroz koherentnost različitihi kulturnih izvora istraju u svojoj nameri i dajući najbolje delove sebe, stvore inovativni zvuk koji će pokloniti njihovoj publici.

Rad benda „Nula“ možete pratiti preko Facebook stranice koja se nalazi na sledećem linku: https://www.facebook.com/nulabendbeograd/ .

 

Autor: Milica Milošević

Related posts