Baltizmi 3: Made in čaršija

Ovo je fin kvart. Pravi porodični. Imamo dovoljno zelenila, vrtić i školu. Imamo kafiće, nekoliko marketa i jedan restoran sa dostavom. Komšije su pristojni ljudi. Uredno se pozdravljamo i svako gleda svoja posla. Dva četrdesetogodišnjaka svako jutro u isto vrijeme izlaze iz žutog nebodera. Klimnu glavom jedan drugom, potom sjedaju u svoje automobile i kreću u novi radni dan.  Ja sam ovaj “ćelavi, tetovirani”. Tako me zovu oni koji me ne znaju, a i poneki koji me znaju. Uvijek zaborave “bradati”. Nepravedno. Tetovaža tu, tetovaža tu, ovdje još jedna, dolje…

Baltizmi 2: Neko nam je ubio knjigu

Gledala sam ih svaki dan kako prolaze na putu do škole, a ponekad su i oni gledali u pravcu izloga. Mrzim kič, ali u izlog sam uvijek postavljala najšarenija izdanja. To ih je vjerovatno privlačilo i činilo mi se da su svaki dan za korak bliže. S proljeća sam počela da ostavljam vrata otvorena, da cirkuliše vazduh. Od klime bih samo kihala, tako da je ovo bila bolja opcija. Sjećam se da sam čitala Pesou kada sam ih čula kako razgovaraju. -Aj ti pitaj, aj… -Aj ti pitaj, ja ću…

Baltizmi: Evolucija zavisti u malom gradu

Iskrenu neobrađenu priču u njenom najsirovijem obliku pronaći ćeš jedino u kafani. Naravno pod uslovom da tražiš takve priče i imaš odgovarajuće senzore za njihovo detektovanje. Ako nemaš, čućeš samo hrpu praznog lupetanja, kako naši dolje kažu “šuplju priču”, deranje i žamor. Ako si spreman da slušaš i ako i sam imaš taj senzibilitet, pred tobom će se razviti platno koje prikazuje najrazličitije filmove, čiji žanr varira zavisno od momenta, raspoloženja i, najvažnije, protoka alkohola kroz vene. „Znaš… nekad su ljudi zavidjeli onima koji su imali pare“, započinje svoju priču…