Gledala sam ih svaki dan kako prolaze na putu do škole, a ponekad su i oni gledali u pravcu izloga. Mrzim kič, ali u izlog sam uvijek postavljala najšarenija izdanja. To ih je vjerovatno privlačilo i činilo mi se da su svaki dan za korak bliže. S proljeća sam počela da ostavljam vrata otvorena, da cirkuliše vazduh. Od klime bih samo kihala, tako da je ovo bila bolja opcija. Sjećam se da sam čitala Pesou kada sam ih čula kako razgovaraju.
-Aj ti pitaj, aj…
-Aj ti pitaj, ja ću reći dobar dan…
-Aj ja ću pitati, ali ti prvi uđi…
I ušli su. Učenici petog razreda osnovne škole, dva dječaka i dvije djevojčice. Uz horski “dobar dan”, stidljivi i nespretni kako to još samo djeca mogu da budu. Matej, Marija, Aleksa i Hana, automatski sam memorisala imena onako kako su stajali. Ti mali ljudi. Pažljivo su posmatrali prostor, boje, sitnice koje sam kačila da razbiju monotoniju, školski i kancelarisjki pribor koji sam nevoljno uvela u ponudu jer samo od prodaje knjiga ne bih preživjela mjesec.
Matej, najhrabriji od njih, prvi je progovorio.
-Znate, mi smo došli kod Vas da nam kažete šta da kupimo učitelju… on, znate, odlazi u penziju na kraju polugodišta, paa smo mislili neku knjigu…
-Naravno, naravno… sad ću vam pokazati sve što imam.
Redom sam izbacivala komplete koje sam imala, odlazila u ostavu, vraćala se, sve vrijeme pričajući, kao da igram predstavu pred najzahtjevnijom publikom. Pažljivo su otvarali svaku knjigu, kao da otvaraju kovčege sa blagom. Ponekad bi se otelo i poneko “vaaau”. Nisam znala da to iko danas govori. Posljednji je bio Crnjanski, sjećam se. Na komad papira ispisala sam im nazive i cijene kompleta, u slučaju da se odluče za nešto.
-Hvala Vam, rekla je Hana, nakon čega su ostali ponovili isto. Zatim horsko “doviđenja”.
April je bio sunčan, sve više sam sjedila i čitala vani, ispred knjižare. U licima dječaka i djevojčica, koji su svakodnevno prolazili tuda, pokušavala sam da pronađem moju družinu. Kada bi ih locirala i uhvatila pogled, ruka bi mi instiktivno krenula ka gore da im mahnem, ali bi oni prije toga skrenuli pogled na drugu stranu i stopili se sa drugarima. Narednih dana primijetila sam da se sve više odmiču kada prolaze kraj knjižare i radije biraju stazu pored bašte obližnjeg kafića. NIšta mi nije bilo jasno. Pitala sam se jesu li našli neki drugi poklon, jesam li ja negdje pogriješila, jesam li bila previše napadna, možda im je bilo preskupo. Dani su prolazili i prošlo je više od mjesec dana od našeg prvog susreta i morala sam nešto da preduzmem. Dežurala sam u vrijeme velikog odmora i u vrijeme povratka iz škole. Jednog dana sočila sam Mateja, mrvicu bliže knjižari. Bacio je pogled ka meni, sasvim dovoljno da mu se javim.
-Matej, pa dobar dan!, izgovorila sam mnogo glasnije nego što sam mislila.
-Dobar dan, odgovorio je stidljivo, jedva čujno.
-Pa kako si? Kako je u školi?, nastavila sam.
-Dobro, odvratio je kratko, ali glasnije.
-Jeste li pronašli poklon za učitelja?, prešla sam na stvar plašeći se da mi ne pobjegne.
-Znate… ovaj… jesmo… kupili smo mu tablet, odgovorio je pocrvenjevši i gledajući ispred sebe.
-Pa Matej, to je divan poklon! Baš mi je drago da ste se dogovorili! Učitelj će se baš obradovati!, izgovorila sam pomalo teatralno samo da se malo opusti. I da, stvarno sam mislila da je tablet dobar poklon za ljude u penziji.
Dječak je podignuo pogled i nasmijao se, odahnuo je sa olakšanjem kao da je upravo skinuo preveliku školsku torbu. Spremala sam se da mu poželiim sreću u školi, kada je iznenada progovorio.
-Znate, mi smo stvarno željeli knjige da mu kupimo… ali je naša učiteljica rekla da je to glupo…
Sjećam se da me instant zaboljela glava, znate ono kada vas hladan sladoled ubode direkt u pokvaren zub, u živac, u mozak. Tako nekako. Zatim me obuzelo nešto između tuge i bijesa, što ni danas ne mogu da definišem. Mislim kao da sam izgovorila nešto tipa “razumijem” ili “jasno” ili “aha”, a moguće da nisam ništa ni rekla. Moj mali drugar je sigurno rekao doviđenja. Ne sjećam se da li sam mu odgovorila. Ušla sam u knjižaru i malo plakala. Onda sam htjela da nađem tu učiteljicu i da se dobro izgalamim na nju. I za diplomu, i za radnu etiku, i za čitavu prosvjetu, i sistem i državu. Da je pitam ima li djecu, ima li pameti, ima li išta.
Naravno, nisam učinila ništa. Ranije sam zatvorila i odjurila kući. Dobila sam temperaturu i preležala čitavo popodne. Sutradan sam ustala i bijes je popustio, kao što to obično biva kada si odrastao, kada ideale i srčanost preko noći pojedu borba za egzistenciju i glupa svakodnevica. Gotovo da nije bilo dana da se nisam sjetila te dječakove rečenice. Gledajući učiteljice i nastavnice kako odlaze sa posla, pokušavala sam da zamislim koja je od njih izgovorila baš tu rečenicu. Ubrzo je i taj ritual odnijela svakodnevica. Nastavila sam da radim, ljeto je prolazilo. Sve više sam tonula, najviše u sebe.
Knjižaru sam zauvijek zatvorila te jeseni. Ovo definitivno nije grad za nju, a ja sam opet ispala naivna što sam vjerovala da možda jeste. Kulturološki potpuno devastirana izvršila sam povrat knjiga, poravnala račune. Ključ sam predala vlasniku prostora, učinilo mi se da saosjeća.
Uskoro će doći poznati lanac knjižara i u naš grad. Biće u sklopu najmodernijeg tržnog centra i knjige će prodavati kao bilo koju drugu robu. Prodavaće ih oni koji ne čitaju, kupovaće ih oni koji se prave da čitaju.
Kupovaću ih i ja. Ovo je ipak mali grad.
Autor: Siniša Balta
