Uvijek sam željela da postanem
slikarka,
ali me nikada nisu
uspjeli naučiti
da ne crtam svuda
osim na papiru,
koji mi je obično stajao
ispred nosa.
Pa zamislite
izložbu
punu crteža
na pijesku
i kamenju,
na neurađenim
domaćim zadacima,
na telefonskim računima…
Na svemu čega sam se
jednog trena
dotakla,
a šta me nije dotaklo.
Zamislite kritike u novinama
šokiranih ozbiljnih
količinom djetinjstva
i razapetom kožom
koja miriše na vjetar.
Tek tako, uokvirenu,
bi je osjetili,
kao da nikad nisu ni zagrlili.
A opet,
svi bi u njoj vidjeli
samo svoj odraz…
I unakazili bi je
čeličnim, stabilnim nogama.
Valjda baš zbog toga.
Tek po neko
bi je stvorio opet…
Uvijek sam željela da postanem
slikarka,
ali me nikada nisu uspjeli
naučiti
da se ne smije crtati
ni krvlju,
ni zracima sunca,
ni trenucima,
a meni je još uvijek
nekako glupo
da povjerujem
u formule boja,
i u ono, kada mi kažu,
da uvijek
pogrešno
vidim sve.
Autor: Tamara Senić
