Ovo je roman kojim dominiraju osjećanja. Široki dijapazon istih proteže se do posljednje stranice, a onda ostaju na prstima da se o njima dalje razmišlja. Ovo je priča o ljudima u malom gradu, maloj sredini kojom dominira rudnik i sve ono što uz rudnik ide.
„Sepija“ iz naslova je naziv za crvenkasto braon boju, istu onu boju koju vjetar raznosi iz rudnika i spušta po Majdanpeku i njegovim stanovnicima. Na taj način sve postaje jednolično, ma koje godišnje doba da je u pitanju.
Rudnik osim eksploatacije rude, eksploatiše i ljude i tako čini da stanovnici umiru duhovno, a opet, zatvaranje rudnika bi učinilo da umru fizički.
Autorka vrlo dobro oslikava prilike u maloj zajednici, gdje se ljudi povezuju, ne zato što to žele ili zbog istih interesovanja, već upravo zbog tjeskobe i nedostatka širine, pa je svako silom prilika uguran u društvo iz kog nema izlaza.
Opalićeva kroz sudbine sedmoro likova oslikava svo beznađe koje izvire u ljudima koji su vezani korijenima za kraj koji je rodni, ali je i jalov, jer ne pruža korijenima ništa plodno, pa tako ta sredina čovjeka toliko raspameti, da on više ne pravi razliku između ostati i otići i onda mali grad istovremeno postaje i čistilište i pakao, a san o raju se mora zaboraviti kako bi se taj pakao preživio. Ona sepija nije samo boja zemlje, već i boja lica ljudi, indikativno pokazujući bolest koja isijava iz njih.
„Sepija“ Gordane Opalić zaslužuje da bude pročitana baš kao opomena da i u časovima najcrnjeg mraka predaja nije opcija, ali borba za svjetlost počinje unutrašnjom odlukom da treba krenuti stazom otpora.
Autor: Goran Došen
Izvor: Plavi krug
